AUSTRALIJA U KVADRATU

AUSTRALIJA U KVADRATU

Likovi pripadaju umjetnikovoj intimnoj sferi, riječ je o njegovoj ženi Markiti i australskim prijateljima, Peteru i Kerrie. Najčešće su snimljeni u punoj figuri, izdaleka, s leđa, u reakciji na ocean i prirodu koja ih okružuje. U promatranju, oni postaju naši vodiči kroz senzacije krajolika

Serija fotografija pod naslovom Ocean Borisa Cvjetanovića doživljaj je puta u Australiju godine 1998. i njegova susreta s oceanom. To su crno-bijele fotografije koje bilježe posve osobno iskustvo, likovi su iz neke intimne sfere. Majstorstvo tehnike u kontekstu umjetničke produkcije može se usporediti možda jedino sa sasvim drugim medijem i s nekim davnim vremenom, fotografije imaju nešto poput flamanske preciznosti kista u čistoći predodžbe. Teško je analizirati nešto što je, naizgled, samo po sebi dovršeno, nešto što je jasno i ne pretendira na neku mentalnu analitičku igru ili rješavanje zagonetke.

Što je zapravo snimljeno na Cvjetanovićevim fotografijama? Riječ je o savršeno kadriranim prizorima autoru bliskih ljudi u kontaktu s oceanom i u širem smislu s prirodom daleke zemlje. Vizualna ljepota fotografija neosporna je, što zbog ljepote predjela, što zbog velika raspona tonova koji umjetnik uspijeva izvući iz crno-bijele tehnike. Autor ostaje vjeran kvadratnom formatu i ostavljanju crnog ruba negativa na razvijenoj fotografiji. I pred tim Cvjetanovićem ciklusom suočeni smo s izravnom jednostavnošću. U nekoj sumarnoj klasifikaciji Cvjetanovićeva opusa, ciklus Ocean svoje bi mjesto našao uz one njegove serije koje su, kako piše Branka Slijepčević, stvorene u dokolici i još otvorene, kao što su Ljetovanje, Prizori bez značaja ili Fotografirano.

Sam kontekst nastanka izložbe ima u sebi ležernost nesvojstvenu suvremenoj umjetnosti. Naime, prvi poticaj dao je jedan drugi umjetnik, Petar Grimani, reagirajući na prostor galerije Bukovac, koju su pokrenule mlade kustosice Helena Puhara i Lucija Vuković.

Ono što me osobno intrigira u doživljavanju fotografija funkcija je ljudi u prizoru. Likovi pripadaju umjetnikovoj intimnoj sferi, riječ je o njegovoj ženi Markiti i australskim prijateljima, Peteru i Kerrie. Najčešće su snimljeni u punoj figuri, izdaleka, s leđa, u reakciji na ocean i prirodu koja ih okružuje. U promatranju, oni postaju naši vodiči kroz senzacije krajolika. Doba dana, vremenski uvjeti i situacije se mijenjaju, od dnevne jasnoće prikaza ljudskih likova u šumi čajevca do nemirne mističnosti sumraka. Uz fotografije s ljudima u krajoliku manji je broj fotografija golog krajolika. Melankolična obala oceana, travke, egzotično drveće. Zanimljivo je da se fotografije bez ljudi doimaju naseljenima, ne nedostaje im ljudska prisutnost jer su zaštićene pogledom autora, koji je prepoznao i odabrao kadar. Odsutnost likova na snimkama prirode na neki mi je način pojasnila njihovu funkciju na ostalim fotografijama. Ljudski likovi intimne fotografove sfere nositelji su fotografske zbilje i životne potke sama trenutka, produljenje vizije sama umjetnika, ali ne na hladnorežijski način, nego u potpunu isprepletanju s umjetnikovim pogledom i trenutačnim izborom. Njihovo sada uhvaćeno je fotografijom, generirano ljudskom doživljenošću prostora i umjetnikovom komunikacijom s ljudima i s prostorom, s dojmovima same okoline. Cvjetanovićeve fotografije nisu bilježenje, nego živ stvaralački proces koji je bio i koji se obnavlja promatranjem. Upravo u tom procesu uživljavanja i promatranja razvija se fina, aktivna energija koja Cvjetanovićeve fotografije čini toliko intrigantnima. Dominantna senzacija zapravo nije ljepota i neobičnost predjela, nego njihova posebna ljudska dimenzija.

Svrstavanje ciklusa Ocean u onaj dio Cvjetanovićeva stvaranja koji se doima lijepim i ugodnim služi samo površnom formalnom ili motivskom razvrstavanju umjetnikova opusa. Ocean je u biti nedjeljiv i od Bolnice, Zatvora i drugih Cvjetanovićevih serija. Na pitanje može li se vizija klasične fotografije održati treba odgovoriti negativno. Boris Cvjetanović majstor je fotografske tehnike, ali i suvremeni umjetnik. Gledanje njegovih fotografija nije jednostavan proces uživanja u ljepoti, nego prije aktivan proces praćenja uljuđenja ljepote, koji se događao autoru i koji se posredno događa i nama. Jednostavnost Oceana prividna je i, dakako, višeslojna.

Rozana Vojvoda