Akcijsko jazz-komešanje

Akcijsko jazz-komešanje

Bez obzira na asocijacije (koje su u ovoj vrsti filma nužne), skladatelj zadržava ton koji će sigurno ostati prepoznatljiv kao tipičan zvuk The Incrediblesa

Redatelj Brad Bird od početka je (a film je dugo godina držao u glavi) znao da njegov akcijski crtić The Incredibles mora zvučati zastarjelo, u tipičnom stilu filmskih partitura šezdesetih. Zadaću su čak mogli obaviti skladatelji poput Johna Barryja ili Davida Arnolda, službeni skladatelji filmova o Bondu, ali je zadaću dobio (dosad) nepoznat skladatelj Michael Giacchino. Giacchino je slijedio redateljsku uputu te je obnovio zvuk big-banda i jazza šezdesetih te je iste inkorporirao u ne odveć suvremen zvuk velikoga simfonijskog orkestra. I to nije učinio na osnovi pukog izpunjavanja zadaće.

Filmskom partiturom upravlja jedna tema (Giacchino ih rabi nekoliko, ali glavna je tema uvijek u prvom planu) i ona služi kao glavni pokretač i glazbe i filmskih slika. Pritom nikada ne dolazi do zamora materijala. U važnim, tipiziranim trenucima (pobjeda superheroja nad zlikovcem) tema doista otpuhuje gledatelja (zahvaljujući elitnim postrojbama limenih puhača). No ponekad se tema rabi fragmentarno, samo kao komadić koji u okviru raskošna orkestralnog tkiva podsjeća na nazočnost glavnoga lika. Ponekad među ostalim temama (npr. lirska tema Helen) raspoznajemo daleke varijante glavne teme, a glavna tema također sudjeluje u povremenim ilustracijskim kretanjima usporednim sa zbivanjima na slici (ilustracija također pomaže obnovi žanra: s jedne je strane tipična za crtane filmove, s druge se strane često rabila u velikim romantičnim partiturama klasičnoga holivudskog filma, a s treće je strane do danas ostala vjeran pomagač filmskoj akciji).

BESKRAJNE JAZZ VARIJACIJE

Usložnjavanjem sadržaja usložnjavaju se i postupci s temom, pa njezine beskrajne varijacije idu usporedno s beskrajnim improvizacijskim mogućnostima jazza. Jazz kao žanr također pruža brojne mogućnosti: najprije podsjeća na razdoblje kada su bili popularni trileri, špijunski filmovi i filmovi o Jamesu Bondu, a zatim omogućava čisto glazbeni postupak obogaćivanja tonaliteta i skretanja u mračnu disonantnost, potrebnu za opisivanje opasnih situacija i naizgled nesavladivih zapreka. Jazz također pruža mogućnost velike ritmičke raznolikosti. Tu mogućnost Giacchino maksimalno iskorištava. Najprije, obogaćuje orkestar svim vrstama udaraljki (timpani, bongosi, ksilofoni, vibrafoni, mali bubanj samo su dio prebogate perkusionističke palete). A zatim se tim instrumentima igra priključujući njihovoj igri i ostale instrumente ionako velika izvođačkog sastava. Akcenti, iznenadni udari, mješovite mjere, ritmički prijelazi s duole na triolu, samo su neki elementi koji pridonose akcijskom komešanju i stalnu pokretu na velikom platnu.

Zapravo je glazbena raskoš najraspoznatljivija u završnoj špici. Osim asocijacija na Barryja i suvremenijega skladatelja za Bonda, Arnolda, završna špica budi asocijacije i na Henrija Mancinija (Pink Panther!). Ali bez obzira na asocijacije (koje su u ovoj vrsti filma nužne), skladatelj zadržava ton koji će sigurno ostati prepoznatljiv kao tipičan zvuk The Incrediblesa. Vjerujem da si je time Michael Giacchino osigurao proboj iz anonimnosti (dosad je skladao samo za videoigrice i televizijske serije) i da će uskoro ući u prednje redove holivudske filmske elite.

Irena Paulus