Skrivena stanja duše

Skrivena stanja duše

Odnedavna pojačano zanimanje javnosti za Arsena Dedića bilo je čini se povodom da Croatia Records posegne za digitalnim liftingom Dedićeve diskografije. No, najvažniji doseg toga vrijednog poteza leži u činjenici što su, struganjem po dnu bačve Dedićeva opusa, svjetlo dana konačno ugledala i tri diskofilima odavno nedostupna izdanja. Činjenica da su spomenuti albumi na red stigli posljednji nipošto ne znači da je riječ o inferiornim opusima.

Prvi u nizu, Arsen 2, album objavljen 1971, dvije godine nakon genijalnoga debuta, koji je ljestvicu standarda domaće kantautorske pjesme i popularne glazbe uopće postavio tako visoko da dobrim dijelom gospodari i danas, posve logično, trebao je biti nastavak dobitne formule. Koncentracija iznimno kvalitetne građe i budućih klasika albuma Čovjek kao ja stvorili su matricu koju je mladenački napon mogao u nedogled rabiti bujicom ideja »koje nastaju brže negoli ih se može zapamtiti«. Ipak, već ovdje, što je možda zateklo i sama autora, Dedić usprkos sugestivnu naslovu oblikuje album koji, iako sadržajno korespondira s prethodnikom, donosi stav koji umjetniku ne dopušta ponavljanje, karakteristiku koju će pomniji slušatelj uvijek nanovo razaznavati u svakom sljedećem opusu.

HIMNA OPTIMIZMU

Već sam početak, vjerojatno intuitivno snažno postavljen niz - umorna utjeha Ne plači, himna optimizmu sjećanja, Takvim sjajem može sjati te emocionalno zagušenje glazbeno sjajne Pored mene - pokazuje da Dedić, svjesno ili ne, nikako ne pristaje na automatsku pilotažu. Šaljiva, Po glavi stanovnika, preteča podužega niza skladbi (koji traje i danas), samo je predah pred nastavkom - trilogijom o prolaznosti (Poslije toliko godina, Balada o prolaznosti i O mladosti), kojom je Dedić opravdao reputaciju pjevača povratka. No, iako i tekstualno i glazbeno majstorski rabi sjetu, Dedić težište stavlja na traganje za skrivenim stanjima duše, finim valerima osjećaja i senzibiliteta.

Poput čovjeka koji mnogo pita ne bi li naišao na odgovor koji traži, Dedić ovdje preispituje sve - intimno i opće, tematski i izražajno, inspirativno i zanatski. Kao darovit učenik, upisan u pravu školu najboljih učitelja (potpis albuma Brelovom Nemoj poći sad), već je, usprkos mladosti, odavno naučio dosta, nataložio osjećaja i iskustava, pa se mnogim elementima uzdiže i do ramena svojih uzora. Sve nam je ovdje poznato od prije - i talent i tematika koja tretmanom upućuje na začuđujuću zrelost, prirodnost lišena ispraznosti i manire, kao i nenadmašna uporaba jednostavnih scena i običnih riječi kojima se oslikavaju i najkompleksniji osjećaji. Osjećaji, ljubav, veze - da, ali kakve! Uz ponešto odraza uzora, stvaralačkoga traženja i već poznati lik umjetnika u središtu svega, Dedić uspijeva, iznalaženjem novoga, ponovo zateći i iznenaditi slušatelja višeznačnom dimenzijom poistovjećivanja koju će uskoro usavršiti radikalnim Homo volans i koja će širom otvoriti vrata umjetnikove kreativnosti, u kojoj uživamo i danas.

Velimir Cindrić