Živjeti u Požegi

Živjeti u Požegi

Franjo pl. Ciraki, Bilježke i Zapisci, prir. Helena Sablić-Tomić, DHK, Požega, 2004.

Knjiga Bilježke i Zapisci zbirka je dnevničko-autobiografske proze požeškoga pisca, gradonačelnika i saborskog zastupnika Franje Cirakija (1847-1912). Riječ je dnevniku, koji je Ciraki s prekidima vodio posljednjih devet godina svojega života te o autobiografsko-memoarskim zapisima nastalima 1906-1908, a koji se odnose na autorov život od 1857. do 1867. godine. Sveukupno gotovo 600 stranica teksta na velikom knjiškom formatu pokriva po deset prvih i zadnjih godina života jednoga uglednog Požežanina, našoj javnosti poznatoga uglavnom po Florentinskim elegijama. U isto vrijeme i na isti način pokriva se i život jednoga grada duboko u 19. i na samome početku 20. stoljeća, pa se tako isprepliću dvije fragmentarne priče - jedna privatna, druga javna.

Cirakijevi tekstovi, koji se prvi put u cijelosti objavljuju, i to u izvornome obliku, popraćeni su instruktivnim komentarima koji uvelike olakšavaju snalaženje današnjem čitatelju nenaviklu jeziku davnoga Slavonca. Baš o tome jeziku govori se u raspravi osječke jezikoslovke Sande Ham za koju je Ciraki dokaz kako i na početku 20. stoljeća živi zagrebačka jezična norma, tj. da nisu svi pisci ustuknuli pred hrvatskom tzv. vukovskom školom. Tu su još izvaci iz Cirakijeve korespondencije i rodoslovno stablo na početku knjige (Ciraki je bio majstor za rodoslovlja!) te bogato predmetno kazalo, dok se prije završnoga bloka foto-priloga nalazi pogovor urednice, također osječke kroatistice, Helene Sablić-Tomić. U njemu se u prvome redu nudi vlastito čitanje Cirakijevih zapisa, prate formalne i tematske značajke, te zaključuje kako ova dva Cirakijeva djela na primjeru jednoga slavonskoga grada, Požege i njegovih stanovnika, otkrivaju sliku »svakodnevnoga života hrvatskoga građanstva na prijelazu 19. u 20. stoljeće«.

UČENIK PRIJANA LOVRE

Kronološka rekonstrukcija Cirakijeve životne priče počinje od sjećanja na dane djetinjstva i na tragično sanjkanje iz 1859. te na buđenje nakon amputacije noge, tj. na četiri godine koje su mu »naprasito prekinule normalni razvitak«... Pa detalji iz osječkih gimnazijskih dana 1863, o kućama i obiteljima kod kojih je stanovao, o prijateljima i učiteljima među kojima i Tadija Smičiklas, Franjo Marković, Armin Pavić, Izidor Kršnjavi te Lovro Mahnič - mladi profesor dotične 1864/65. godine - inače Šenoin nesretni Prijan Lovro. U Osijeku će se mladi Ciraki družiti i s Augustom Harambašićem, Nikolom Andrićem, Antom Benešićem, Josipom Florschützem i drugima, a opisuje i prve ljubavne strepnje, mladenačka ludovanja, pijanke u gostionici Kod topa u osječkoj Tvrđi, te prekid školovanja zbog neprimjerena vladanja, pa povratak u Požegu i najčešće boravak u ženskom društvu.

Piše Ciraki i o odnosima u obitelji, o ocu-eruditu, o susjedima i uglednim Požežanima, o isusovcima i franjevcima čiji su članovi »uživali u gradu Požegi liep ugled«, opisuje kuće uglednih sugrađana, crkve, bolnice i gradsko sirotište, kako je odjevena gradska garda, povodom čega se sluša gradska glazba itd. Duhovito piše o »kućama na zlu glasu«, kao i o njihovim mušterijama, a nalazimo i jedan detaljan opis vješanja na Trčinogi, uzvišenju s desne strane ceste za Veliku.

SVALILA SE SILNA MEĆAVA

Iz zapisa se točno vidi koliko i što je Ciraki čitao (osam sati dnevno!), na kojim sve jezicima (njemački, francuski, engleski), te kome je na čitanje slao svoje tekstove, kako dolazi i gdje se snabdijeva knjigama (antikvarijati u Beča i Budimpešti) itd. Iako invalid, čini se da je Ciraki volio putovati; relativno su česti opisi puta do Beča i Budimpešte, od Rijeke do Dubrovnika pa preko Sarajeva do Slavonskoga Broda i Požege. Isto tako zapisi o vremenu, npr. 18. lipnja 1906. dok su ručali »svalila se silna mećava i kiša«, pa o potresima, požarima i boleštinama, posebice su zanimljivi opisi radova u vinogradima te precizna evidencija vina kojega je Ciraki imao i za prodaju, a pribilježio je i svoje darovnice, npr. 320 Kr. za vitraj na jednom od prozora crkve u Kapeli.

Ciraki je imao čak dvanaest sinova (većina kratka vijeka), sa svima i nije bio najveće sreće, recimo, za Josipa piše 16. lipnja 1905. da je »nevaljalac« koji se »neprestance samo klati i potuca po svietu, na sramotu cieloj obitelji«, ima katkad nevolja i sa poslugom, ali i sa suprugom, pa si - čini se - pisanjem dnevnika olakšava dušu. Tako nakon jedne žestoke svađe bilježi kao joj je rekao svoje »mnienje bez cifranja«, a radi uzrujanosti dobio je »jake palpitacije« te nije mogao spavati; inače, prema običajima u građanskim kućama, supružnici Ciraki spavali su svatko u svojoj sobi.

Slobodno vrijeme s prijateljima (požeškim županima i podžupanima, sucima, liječnicima, trgovcima, učiteljima i svećenicima) - šetnja Trgom, građanske dobrotvorne zabave, odlazak na kazališne predstave, koncerte i izložbe, čaj u pet, privatne vrtne zabave, proslave imendana, a naročito odlazak u kavanu Kod Jagnjeta na čitanje novina, partiju karata (tarok, mali fibrl, preferans, makao, kalabris, alšoš, piket, batto) ili poneko predavanje.

NA KONCERT U BEČ I PARIZ

Supruga Valerija bila je aktivna u Gospojinskom društvu koje je povremeno organiziralo dobrotvorne kostimirane zabave za pomoć siromašnoj djeci s prodajom tombole koja se prikupljala od požeških obrtnika, odlazi se i na predstave gostujućih kazališnih družina, pretplate imaju samo najugledniji građani, Ciraki zapisuje glumce i predstave, npr. markiza Marija Ružička-Strozzi, Ibsenova Nora, Ljerka Šram kao Begovićeva grofica Valevska, Freudenreichovi Graničari, pa Gospođa s kamelijama, Hamlet, Hasanaginica, Prodana nevjesta, Revizor itd. Posjećuju se koncerti i izložbe, na japanskoj izložbi u Požegi 22. veljače 1907. Ciraki kupuje tanjurić za pepeo, pisaću garnituru i vazu od mramora. Na zabave, izložbe i koncerte Cirakijevi odlaze i ne samo u Zagreb ili Beč, već i u Pariz, npr. »3. prosinac 1903: Dragan po poslu putuje u Pariz, a gospodja mu po zabavi u Beč«.

Na privatnim zabavama kod župana okupilo bi se po stotinjak gostiju, a »ples i buffet bili su veličanstveni«. Na privatnoj zabavi 22. travnja 1906. u Cirakijevu vrtu skupilo se oko četrdeset gostiju, pojele su se dvije šunke i teleći but, tri torte, popilo dvadeset litara garevica iz 1903, a 7. travnja 1907. servirana je šunka s putrom i srdelicama, pečene patke s raznim salatama, štrudla od badema, kuhani kukuruz, voće i sir. Vrhunac banketa bio je rezerviran za govor upućen kućedomaćinu, zabavljalo se uz ploče s gramofona, ponekad igrao šah ili koja »visoka hazardna igra«, npr. 6. ožujka 1905. na vrtnoj zabavi kod Čudićevih, »makao je trajao do 9 satih drugi dan«, a »podžupan Cuvaj izgubio je par stotina forinta...«

KLETZENBROT I ŠILER

Ženske poslijepodnevne sjedaljke - uz five o’clock tea obično se servira sir i srdele, užina, uz neobavezno čavrljanje, sastoji se od šunke, kavijara, sira, lososa, mortadele i - obaveznoga vina. Prijatelji se uzajamno posjećuju na uzvratnim večerama, no na nedjeljnim sajmovima i pučkim svečanostima povodom npr. Cvjetnice, Florijanova, Grgureva ili Antunova, Cirakijevih nema, o njima naš kroničar govori pomalo ironično, ali zato u detalje opisuje ritualne građanske nedjeljne ili blagdanske ručkove.

Izgleda da se naš dični Požežanin dobro razumio u ića i pića, o kulinarstvu govori kao o umjetnosti, ljuti se na kuharice kad ne priprema dobro jelo. A jedno dobro jelo, npr. tipičan nedjeljni ručak, sastojao se od kečige s majonezom, šunke i suhoga vrata, srnetine i zeca s malo krafni, kaše od brusnice, pudinga, purana sa salatom, sladoleda i raznih kolača, kletzentbrota, četiri vrste sira, graševine i desetogodišnjeg šilera... itd.

Osim građanskoga štiha i one tipično slavonske crte, na koju je vrli Matko Peić bio tako ponosan, vidi se i jedan razlog više da je ova najnovija i nimalo planirana Cirakijeva knjiga, kao predmet, kao stvar, upravo - delikatna. Bez obzira na svoju veličinu, valja reći da njezine brojne ilustracije - fotografije Cirakija i Požege - ovu golemu količinu teksta dodatno čine privlačnom.

Sve u svemu radi se o hvale vrijednome nakladničkom projektu, čija je veličina i u tome što je objedinio sve ključne lokalne i regionalne kulturne institucije. A kako je objavljivanje nimalo slučajno upriličeno u povodu 110. godišnjice željeznice u Požegi, ovime se na još jedna način odaje priznanje autoru Florentinskih elegija u čijem se gradonačelničkome mandatu i desio ovaj za Požegu i Slavoniju prevažni događaj.

Vinko Brešić