Za sva vremena

Za sva vremena

Evo još jednog ekraniziranog Don Giovannija, točnije na dva DVD-a prenesene predstave ansambla Opere u Zürichu iz 2001. pod ravnanjem Harnoncourta, u režiji njegova stalnog suradnika Flimma, kojima se pridružuju scenograf Erich Wonder i kostimografkinja Florence von Gerkan. Toliko je to savršeno napravljeno i puno ideja (mjestimice i prepuno, kao automobil na kraju), tako razigrano u najsitnijim pojedinostima, da nitko ne bi pomislio kako je riječ o živoj izvedbi kad ne bi bilo povremenih aplauza i završnih poklona pred zastorom. Završavajući tako Mozartovu trilogiju opera nastalih na libreto Lorenza Da Pontea - uz Figarov pir i Cosi fan tutte - dirigentsko-redateljski tim predstavio je jedno od najmaštovitijih viđenja veličanstvenog opusa svjetske umjetnosti, i teško je vjerovati da bi se uskoro mogla naći tako cjelovito osmišljena realizacija.

DOLIČNA UIGRANOST SOLISTA

Koliko god bi se možda ponekad mjestimice moglo poželjeti ljepše pjevanje, valja priznati da pjevački izraz izvrsno korespondira s tekstom pa prema tome i s dramskom radnjom, a kako je Don Giovanni ne samo najveća opera nego i najveća glazbena drama, taj je pristup posve opravdan. Likovi su izvanredno profilirani. Mladi kalifornijski bariton Rodney Gilfry posve sigurno nije aristokratski Don Giovanni, ali je vrlo uvjerljiv i atraktivan u svojoj zavodničkoj ulozi. Mađarski je bas László Polgár Leporello kakva se samo može poželjeti. Obojica su toliko suvereni u pjevanju i igri, toliko zajednički uigrani, tako scenski srasli da se spontano nadopunjuju. U pjevački možda najljepšoj ulozi Don Ottavija, osobito u prvoj ariji, Roberto Saccá pokazuje svoje razvijeno pjevačko umijeće. Simpatičan je Masetto Olivera Widmera. Apsolutno impresivan Komtur slavni je finski bas Matti Salminen. Svagdje upravo nametljivo hvaljena Cecilia Bartoli postigla je savršenstvo u primarnom doživljavanju Donne Elvire kao trajna smetala Don Giovannija. Otmjenija, bez pretjerivanja, i ljepšeg je tona Donna Anna Isabel Rey, privlačna je i jednostavna, ali i djelotvorna, Liliana Nikiteanu kao Zerlina. Züriški operni ansambl je na visokoj razini što je ovdje i potvrdio, a Harnoncourt je dobar tumač vlastitih poimanja interpretiranih djela.

Koliko god Don Giovanni bio glazbeno težak za izvođenje, možda je još teži u scenskoj prezentaciji. To je opera za sva vremena, i povijesno vrijeme i mjesto odigravanja radnje nimalo je vizualno ne ograničava, što su scenski realizatori dobro shvatili i proveli u djelo. Prilično škrta i uglavnom tamna scena s praktikablima i tek najpotrebnijim rekvizitima i vrlo jednostavni kostimi neodređena vremena i stila omogućuju Mozartovoj savršenoj glazbenoj drami maksimalnu djelotvornost. Neki prizori, poput glasovitog duettina La ci darem la mano te velikih finala prvoga i drugoga čina sjajni su, a i epilog je dobro riješen. Dobro su riješeni i razigrani prizori u kojima je mnogo scenske radnje, kao i oni u kojima se pridružuje zbor, a arije su statične samo u nekim slučajevima, kad god je to moguće, i one se obogaćuju zgodnim situacijama. Dakako, ne mora ovaj Don Giovanni biti za svačiji ukus i ne moramo se sa svime složiti, ali je vrlo zanimljiv i moderan upravo onoliko koliko treba biti da bi bitno, a ne površinski, korespondirao s našim vremenom.

Marija Barbieri