Vrhunska pralina

Vrhunska pralina

Billy Bob Thornton nastupa kao nedopadljivi i nepopravljivi, mizantropični i samodestruktivni Djed Mraz - alkoholičar, seksualni nezasitnik i orobljivač sefova u crnohumornoj, nekonvencionalnoj i beskompromisnoj drami Zločesti Djed Mraz, koja vrši subverziju na pretjerano zaslađeni božićni motiv, kršeći usput sve zadane parametre blagdanskog mainstreama; pri čemu redatelj Terry Zwigoff vulgarnost izdiže iznad njenih okvira i pretvara je u vlastiti stilski gorkoslatki izričaj.

Specijalist za ocrtavanje likova introvertiranih čudaka i asocijalnih autsajdera, Zwigoff tako u općeprihvaćeni simbol dobre volje kakav je Djed Mraz, radije implementira sve ljudske poroke, no kroz njih kao takve prosijava jezgrena osamljenost, beznađe i očaj suvremenog pojedinca. Naime apelirajući na one kojima je dosta artificijelne i neiskrene isforsiranosti prosinačkoga veselja a koje počesto ima kontraefekt - dobro poznatu i sve rašireniju blagdansku depresiju, Zwigoff svojoj priči pridružuje još jednog otužnoga društvenog otpadnika. Lik je to nositelj izrazito tužne kvalitete - dječak već imenom (Thurman Merman) osuđen na otpadništvo, toliko izmaltretiran da je gotovo autističan, a svakako nevin do mjere da je imun na Djed Mrazovu zločestoću. On je biće koje razvija ganutljivu i predanu, bizarnu fiksaciju na lažnog Mraza i koje svojom ljupkom naivnošću dopušta biti iskorišteno, a u ime nekih (volimo tako vjerovati) trajnijih i važnijih vrijednosti od onih (nametnutog nam) materijalnoga darivanja.

Mali Brett Kelly - nikako tipično slatko filmsko dijete, savršeni je cast za ulogu. Krupan i pretio, kovrčave svijetle kose i neobična lica, nalik kakvu grotesknome puttu, kroz svoju dirljivu pojavu katalizira svu melankoliju i bolno-smiješnu opažajnost redateljeve pronicavosti u bilježenju karaktera kao nositelja modernog (ne)senzibiliteta vezanog za konkretnu temu.

Tako je, naizgled, kontradiktorno, kreirao film koji je u svojoj biti topliji i veći promicatelj božićnoga duha od svojih štancanih plitkih pandana - propagatora lažnih emocija, te je i dubok i s poukom (čak i svojevrsni hepiend podliježe više no jednoj interpretaciji), poput vrhunske belgijske čokolade u gomili šarenih ali jeftinih gumenih bombona.