Voce d’angelo

Voce d’angelo

Renata Tebaldi treća je u nizu velikih talijanskih zvijezda kojima je Scala izdala CD s naslovom Moja prva ploča. Kad ju je u studenome 1949. Decca pozvala da dođe u Ženevu i rezervirala tri dana za snimanje s orkestrom Romanske Švicarske pod ravnanjem Alberta Eredea, Renata Tebaldi nije bila nepoznata u talijanskim opernim krugovima. Dvadesetosmogodišnja djevojka došla je tako pripremljena da je u jedan dan snimila sedam arija. Repertoar je bio raznolik: Verdijeve Leonora u Trubaduru i Aida, Puccinijeve Tosca, Cio-Cio-San u Madame Butterfly i Manon Lescaut te Margareta u Gounodovu Faustu. Pokazala je toliku glasovnu ljepotu, takvo vladanje pjevačkom tehnikom, muzikalnost i osjećaj za interpretaciju, kao i posebnu ozbiljnost u pristupu koja ju je uvijek krasila, sve kvalitete kojima se može pohvaliti već zreo umjetnik. Njezino je pjevanje uzorno, s prelijepim dugim frazama u belkantističkom luku, s finim dinamičkim gradacijama. Već se osjeća kako joj osobito leži Puccini. I poslije je savršeno ujednačenim glasom, s čvrstim srednjim položajima, dakako, uz dobro izrađene visine, mogla bez napora iznijeti širok emotivni raspon nježne lirike i snažne dramatike njegovih junakinja, a da nikada ne posegne za jeftinim efektima i izgubi ljepotu tona.

BOGOMDANI GLASOVNI MATERIJAL

Rođena u Pesaru 1. veljače 1922. Renata Tebaldi u djetinjstvu je preboljela dječju paralizu. Učila je glasovir, a zatim pjevanje, najprije kod jednog od vodećih pedagoga Vasca Campogaglianija, a zatim, od 1940, kod nekadašnje velike pjevačice Carmen Melis, koja ju je u pravom smislu riječi pjevački stvorila. Bogomdani glasovni materijal, jedan od najljepših vokalnih talenata koji su se pojavili u prošlome stoljeću, oblikovala je u vrhunski glazbeni instrument. U svibnju 1944. Renata Tebaldi debitirala je u Rovigu kao Elena u Boitovu Mefistofeleu. Slijedila je Mimi u La Boheme u Parmi, Desdemona u Otellu u Trstu, Maddalena u Andréu Chenieru s Mariom Del Monaco, i veliki trenutak - koncert otvaranja obnovljene zgrade milanske Scale pod ravnanjem Artura Toscaninija. Toliko je osvojila poslovično stroga maestra da je za nju rekao voce d’angelo (anđeoski glas). I time je njezina karijera bila osigurana. U Scali je bila Eva u Wagnerovim Majstorima pjevačima, u kolovozu 1947. u Areni u Veroni Margareta, Violetta u Traviati u Rimu, u travnju 1948. Elizabeta u Tannhäuseru u Napulju pod ravnanjem Karla Böhma, kojega je također oduševila i kao Desdemona 1949. u Scali. Dakle, na prvom snimanju ipak je već bila mlada zvijezda kojoj su predviđali veliku budućnost.

Sljedeće su snimke na CD-u iz ožujka 1950. s orkestrom Scale pod ravnanjem Nina Sanzogna s objema arijama Mimi, Maddalenom iz Cheniera i Wally iz La Wally. Teško je reći koja je ljepša i izražajnija. Mirella Freni može joj konkurirati kao Mimi, ali posve sigurno nema bolje Maddalene di Coigny. U svibnju iste, 1950, godine snimila je niz arija također s orkestrom Scale, ali pod ravnanjem Antonina Votta. Tu je njezina glasovita Desdemona, koja je također bez premca u toplini i bogatstvu izraza (pjesma o vrbi), u čitavu rasponu boli, strepnje i tjeskobe u predsmrtnojoj molitvi. Tu je i zanimljiv izlet u Mozarta s arijom Suzane iz Figarova pira, raskošna Margareta u Mefistofeleu, Violetta u posljednjem činu s bogatim glasom (možda prezdravim) u očajničkom vapaju, te arija Aide na Nilu, iz koje se ipak razabire da joj krajnje visine nisu bile najjača strana.

Godine 1952. Callasova je postala kraljica Scale. »Anđeo Tebaldi« nije se mogao nositi s »tigricom Callas« i Renata je krenula u Metropolitan da bi tamo bila kraljica. Sretne su bile te generacije koje su mogle istodobno uživati u neprispodobivoj glasovnoj ljepoti jedne velike umjetnice i neusporedivoj snazi izraza druge. Obje su bile veličanstvene, svaka na svoj način savršena. Šteta, da su neke snimke na forte mjestima fercerane. Renata Tebaldi umrla je 19. prosinca 2004. u svom domu u San Marinu.

Marija Barbieri