Uspravni hod Marije Braut

Izložba Lica u Muzeju za umjetnost i obrt

Marija mi se u ovom našem umjetničkom svijetu čini jednim od rijetkih, ako već ne i posljednjih, uspravnih ljudi. Unutar našeg umjetničkoga svijeta, s ovom ljepoticom ponosna hoda, veći je gušt posvaditi se nego s drugima miriti i slagati. Bjelokosa, mudra, radosna, sjetna i šibana nevoljama, ona uvijek o(p)staje ustrajna i plaha svjetlost u polumraku naših zajedljivosti i neprijateljstava

Počet ću od toga da je uvijek u svim katalozima svojih izložbi i u svim knjigama navodila godinu svojega rođjenja. U sredini u kojoj se sve licka i bojadiše, a godine se, ne znam iz kojih razloga, taje, ona ne krije svoju dob. Uostalom, karijatide ne stare.

Marija mi se u ovom našem umjetničkom svijetu čini jednim od rijetkih, ako već ne i posljednjih, uspravnih ljudi. Unutar našeg umjetničkoga svijeta, s ovom ljepoticom ponosna hoda, veći je gušt posvaditi se nego s drugima miriti i slagati. Bjelokosa, mudra, radosna, sjetna i šibana nevoljama, ona uvijek o(p)staje ustrajna i plaha svjetlost u polumraku naših zajedljivosti i neprijateljstava. Ona vam dođe, kako bi u Dalmaciji rekli, kao svojta. Uz to, izvan ove osobne i sentimenalne minijature, vidim je u kolajni velikih ljudi iz hrvatske povijesti (poput Šenoe, Matoša, V. Majera ili učitelja Toše Dapca), koji su svaki na svoj način bili dobri duhovi sredine. Dobri duh i grada Zagreba.

PREZIR PREMA STILIZACIJI

A u njezinu preziru prema stilizaciji i skrivanju dobi vidim i sudbinu fotografije, koja je prije svega - mislim da to tvrdi S. Sontag - dokument o prolaznosti. A »pratilac umjetnosti, kroz djela, situacije i ljude« (V. Bužančić) još se jednom izložbom lica hrvatskih umjetnika potvrđuje svojom smjernom posebnošću.

»Često sam sebi postavljala pitanje otkud mi pravo da ulazim u vaše prostore, atelijere, u vašu intimu, da prisustvujem satima koji su vaši...« - kaže Marija priznajući da nisu svi trenuci susreta s umjetnicima uvijek pravi i plodonosni. A paradigma njezina odnosa prema licima svojih suvremenika može biti davni portret Marina Tartaglie, koji je fotografiran s leđa kao da govori fotografu; ti samo radi svoje, a ja ću svoje. Inače i u portretima hrvatskih umjetnika (Stančić, Kulmer, Murtić... posebice na izložbi Umjetnici naših dana, 1980) cilj je bio pronaći točku promatranja koja ne iritira, prisutnosti fotografa koja atrofira s duljinom druženja, razgovora i spoznavanja neke osobe. Dakle, riječ je o tome da se oku daje »njegovo pravo da gleda« (V. Nikolić). A ti likovi puni prirodnosti ne nastoje se namjestiti kako bi sebi dali neko lažno dostojanstvo ili vanjski habit unutrašnje umnosti. Taj frontalno otvoren i svečan svijet na istom mjestu gubi i majestetičnost i ceremonijalnost. Svjesni prisutnosti Marijina aparata smiju se i smješkaju, gestikuliraju i razmišljaju. Posve su prirodni. Poneki su s jutarnjim licem mladosti u međuvremenu navukli sjene životnoga umora, a nekih nažalost i više nema, ali ostavili su nam svoja živa lica.

Sklona sam jednostavnosti, neposrednosti i dokumentaciji, više nego svom vlastitom umjetničkom iživljavaju - kaže Marija znajući korist nevidljive pozicije koja sve vidi. Stoga ne moramo namah povjerovati u njezin defenzivan i samozatajan odmak. To je stanoviti pritisak samodiscipline, koja slikama lica daruje istinitost i uvjerljivost neke svoje vlastite unutarnje gramatike.

AUTORSTVO IZ SRCA

To je duh koji nastoji utišati vlastite poruke i poništiti se u korist dokumentarnosti koju sama naglašava. A nastojanje da se autorstvo nametne iz srca gledanoga motiva odlika je istodobno i skromna i ambiciozna duha. Jer Marija zna da je dovršiti portret nemoguća zadaća. Nema dakle načina da se vanjskim pristupom dosegne potpunost stanovite osobe. A ako nije riječ o potpunosti, onda nije riječ o portretu nego o licima. Stoga ona izbjegava riječ portret. Jer lice je kora stvari, a portret spremište najsloženijih i najzamršenijih tajni gledane osobe. I ono što prečesto i odveć olako zovemo psihologijom ili psihološkim portretom često je samo preuzetno ime za nepotpunu i tek naslućenu osobinu lika. U najboljem slučaju lice može tek nagovijestiti bujnost naravi koju fotografskim sredstvima nije u mogućnosti iscrtati. To je prije moguće filmu, literaturi. Pa i najbolji slikarski portretisti (Rembrandt, Tizian, Hals npr.) više sugeriraju nego upotpunjuju ljudsku narav.

Pa ipak, ako se ijedna fotografija bliži portretnoj zadaći, bliži se fotografija Marije Braut. Zašto? Zato što nije bila živčana, nestrpljiva ni nametljiva. I kao što je njezino svjetlo više psihološkoga nego optičkog podrijetla, ona je znala dugotrajnim gledanjem zadržati svježinu i rosu svojeg i tuđeg oka. Jer ovaj svijet, nebrojeno puta gledan, a rijetko i viđen, njezinom pomoći uvijek se iznovice može rađati. Između nas i motiva lica stoji Marijina fotografija, ne da joj se divimo, ne da zaključimo kako je to umjetnost, ne da kažemo ovo je veliki fotograf, nego da se vratimo životu. Da se probudimo i upozorimo naše oko da je ono dar kojim nestručno rukujemo. Marija nam pomaže. Ona je umjetnik, dakako, tko u to sumnja, ali ona je i naša štaka kojoj ostajemo zahvalni za odvikavanje od navike kojoj smo dali lažni status stava, mišljenja ili estetike. A to je sve zato što je znala biti »čvrsti branitelj umjetnosti i dobar borac izvan nje« (Y. Mishima).