U kandžama velike ptice

U kandžama velike ptice

Ivo Brešan, Vražja utroba, SysPrint, Zagreb, 2004.

Prirodno, iskonsko ljudsko stanje, prije svakoga društvenog ugovora, animalno je stanje u kojem svatko osjeća apsolutnu slobodu koja, pak, drugome znači minimalnu sigurnost. U tom prirodnom ratu svih protiv sviju cilj ljudskog htijenja nije etički (dobro za mene ili za drugoga), nego htijenje, kao samovolja, ima tek spontani učinak, a to je korist ili šteta pojedinca. Da bi se ograničila strastvenost toga prirodnog stanja, u kojem je čovjek čovjeku vuk, mora se stvoriti umjetna tvorevina - država, koja je zapravo prisilno sredstvo za suzbijanje anarhične ljudske prirode.

POLITIKA, LJUDI, INTERES

Može li se taj ukratko izloženi svjetonazor velikoga filozofa politike Thomasa Hobbesa, koji je spoznao egoističnu ljudsku ćud, ukrotljivu ne savješću (kršćanskim etičkim regulativom) nego tek ugovorom, odnosno civiliziranom prisilom, primijeniti na književni svijet komediografa i romanopisca Ive Brešana? Čini se da može, jer Brešanov zaigrani svijet ne zadire samo u političke doktrine (komunizam, korporativizam, birokratizam), kategorije politike (moć, vlast, interes), nego zadire i psihološkom snagom duboko u tajanstveno prirodno ljudsko stanje kojim ne vlada um nego interes, iz kojega opet izrasta nagon za djelovanjem, a što rezultira, eto, brešanovskom akcijskom pričom.

Prirodno stanje, prema novovjekim filozofima (među koje spada i Hobbes) jest, dakle, stanje stalne nesiguirnosti, a ugovorom se ljudi obvezuju podrediti zajedničkim zakonima kako bi uspostavili (makar prividnu) sigurnost. No, upravo su ti ugovori opravdali i najgore diktature (nisu li i nacionalsocijalisti ustoličeni legitimnim izborima?), pa je pitanje popravlja li civilno stanje prirodno ljudsko stanje, može li zatomiti volju za moć, ne dakako u onu ničeansku volju za moć iznimnog duhovnog pojedinca, nego sirovu volju za moć koja osobni interes želi pretvoriti i u ulogu u društvu.

Svjetonazor koji proizlazi iz Brešanovih djela ipak više iskazuje Hobbesovu teoriju o nepopravljivom ljudskom egoizmu nego li ikakvu utopističku teoriju pravednosti u koju su vjerovali antički filozofi, združujući politiku s etikom i vjerujući da se ljudska zajednica uređuje prema idealu pravde (svaka zajednica postoji za neko dobro, mislio je i Aristotel). Brešan, koji je iza svake pučke domišljatosti zapravo filozof politike, odvaja politiku od morala (na tragu Machiavellija), a odvaja i moral od pojedinca (na tragu Hobbesa), pitajući se je li čovjek, oslobođen svih okvira i zakona, sam za se, uopće moralno, savjesno biće.

DUBOKI SKEPTICIZAM

Brešanov duboki skepticizam prema društvu, politici, etici, nije se iskazao u tragedijama (jer te bi tragedije bile patetične, u njima bi rijetki pravednici u nepravednom svijetu dobili pečat uzaludnog herojstva), nego je oživio u komičnim, akcijskim pričama u kojima egoisti nisu ozbiljne nego smiješne, intelektualno neozbiljne uloge - naivaca, zaslijepljenih ciljem, a slijepih pred posljedicom.

Filozof politike, dakle, koji je shvatio da se društveno stanje u igri za vlast i moć ne udaljuje suviše od prirodnog stanja, postao je komediograf te je počeo cinično skidati krinke u toj društvenoj igri skrivača i razotkrivati civilno odjevenim primitivcima, prava, prirodna lica.

Nakon što je u svom bogatom dramskom opusu - od Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja (1965) do Nihilista iz Velike Mlake (1998), iskazao, u različitim fabulama, vječni sudar društvene ideologije i ljudskih ideala, Brešan svoju preokupaciju razvija dalje u proznom ciklusu koji, od romana Ispovijedi nekarakternog čovjeka, sve više raste i oblikuje, kristalizira, zajedno s dramskim opusom, i Brešanovu viziju povijesti. Povijest u Brešanovom svjetonazoru nije progresivna, kako su mislili filozofi - idealisti, nego kružna, a uvijek istim ponavljanjem pogrešaka, negiranjem jedne vlasti drugom, ona je i besmislena jer se vrti u samoj sebi, nikada razvijena u ideji slobode. Gledano iz neke kozmičke perspektive, iz koje ljudska farsa postaje još minornijom, smješnijom, ljudska povijest nalikuje kružnici u kojoj se pijuni vazda pomiču, guraju, meškolje, a nikada, unatoč velikom htijenju, ne mijenjaju viziju svoga stanja te je povijest, zapravo, umjesto razvojna pravca, jedna te ista ljudska situacija što samo izdaleka mijenja boje i varijante.

VARALICE, MEŠETARI, KARIJERISTI

Odatle gomila likova varalica, mešetara, karijerista u Brešanovim pričama, među kojima pravednik, suprostavljen masi, često dobiva pečat biblijskog pustinjaka i iskupitelja, što najeksplicitnije pokazuje svršetak romana Država Božja 2054, koji Crkvi suprostavlja vjeru, odnosno dogmatskoj državi jedinoga vjernika koji je, daleko od svega i sviju, modelirao drveni križ, jedino svjedočanstvo svoje nepriznate dobrote. Brešan ne osporava ideju slobode nego njezino društveno ostvarenje, te stoga njegove fabule u satiričkom tonu pritežu na stranu bezdušne mase, a ostavljaju, kao na ljuljački, na vrhu, u zraku, usamljenog moralnog pobjednika. Osluškujemo uvijek u toj gomili likova i postupaka onu Rousseauovu da se čovjek rađa slobodan, ali je svugdje i svagda u okovima te nam Brešan, iza svoga orkestra uloga i djela, zapravo uvijek sklada i neku komornu, sentimentalnu, nostalgičnu ljudsku skladbu o raskoraku ljudske mogućnosti i pohlepne zbilje.

Ljudski moralni pad Brešan je, dakle, oblikovao duhovito, na neki način terapeutski, kako bismo, opuštajući se u uzbudljivoj priči, sa strane, s nekom lakoćom, sagledali, spoznali i narav svoje vrste. Groteska mu je omiljeni stil - izvanjska komičnost koja ljuljuška svijet mamac nam je da uđemo u priču, da zaronimo u njezine mutne vode i sagledamo postupno njezino ružno dno. Tako nas je, poput lukava vodiča, koji nam iza atraktivnih palača pomalo razotkriva trulež povijesti, poveo i kroz nevjerojatno uzbudljivu priču Vražja utroba, još jednu epizodu u nizu svojih, gotovo nezaustavljivih pikarskih pustolovina. Valja Brešanu, odmah na početku, odati prizanje za energiju, za književni temperament, na kojem mu mogu pozavidjeti mnogi mlađi pisci koji depresijom usporavaju i rasplinjuju tekst, dok eto pisac u daleko zrelijoj dobi, ubrzava, uvijek trči kroz priču, kroz životno šiblje, potvrđujući time da pripovjedačka širina nije samo znak umijeća nego i odraz i širokog životnog i spoznajnog iskustva. Stoga Brešan pučkim, prihvatljivim stilom zatomljuje svoj ego ili neko literarno osobenjaštvo, ne uvodi nas u vlastiti zagonetni svijet, nego nas izvodi na našu zajedničku povijesnu pozornicu, da zajedno, autoironično, zaplešemo svoje folklorno kolo.

U VIRU

Vražja utroba opet iskazuje Brešanov tipični stil - u linearnoj priči koja kao da se u brzini priča sama, razotkrivaju se mnoge sudbine, mnoge akcije prepliću se u kulminaciji, a potom se sudbine razilaze ili demistificiraju u raspletu. Brešan nam prvo predstavlja (biografije ljudi, ovoga puta onih koji su nestali bez traga), potom nas uvodi u vir (neko tajanstveno stanje u kojem se povezuju sve te sudbine, zapliću jedna o drugu namjere, podvale, a taj je vir ovoga puta nepoznata spilja u utrobi Velebita, u kojoj pohlepnici traže zlato), da bi nas na koncu utopio u viziji ljudskog zla koje se nastavlja, u drugoj ulozi ili drugome liku. Priča o ljudskom zlu uvijek vreba, premašuje okvire Brešanove priče. Ovoga puta Brešan je svoju akciju završio možda suviše apstraktno - ne znamo je li intrigantni varalica Urban Tomaš stvarni ili nestvarni duh, je li on zapravo Nečastivi koji plete imaginarne konce i drži na njima grabežljivce kao svoje lutke te nam stalni uzdah kojim gutamo iznimno napetu priču ostaje na koncu kao knedla u grlu - nismo, naime, doživjeli izdah, kakav pruža jasnim raspletom klasični krimić. Nije nam ni posve jasno ni čije je zapravo tijelo utopljenika nađeno na početku priče, jer je kriminalistički postupak na koncu nekako na brzinu izveden. Ali, unatoč tome, Vražja utroba je u cjelini iznimno napet, fabularno raskošan i pripovjedački tečan roman, koji čitatelja, poput raskriljene ptice, odmah na početku zgrabi, odvede ga u pustolovinu s duhom legende, rasprostre mu široki svijet, otvori mu i vanjske i unutarnje vidike. Pisac danas često želi udaljiti čitatelja od priče, ostaviti ga da zjapi u nekoj psihološkoj rupi; Brešan usisava čitatelja u priču, ne da mu predaha, stoga što cijeni njegovo slobodno vrijeme.

FIKCIJA I AKCIJA

Dok je u romanu Država božja 2054. Brešan uzletio u fantastiku, kako bi prenaglasio glupost crkvenog dogmatizma, u romanu Vražja utroba on neiscrpnu maštu usmjerava na povijesni peron i odvodi je u legendu, u drevni avanturistički književni svijet, u stilu Ali Babe i njegovih hajduka.

Brešan priču ne samo usmjerava (a pokretač je ambicija pohlepnika, odnosno povratnika, političara, poslovnih posrednika koji se žele obogatiti nakon izbora devedesetih), on priču i raslojava te su mu širina i dubina uravnotežene, što od romana čini bogatu i skladnu cjelinu. Brešan umije mijenjati, preplitati i stilove te iz krimića (potraga za nestalima) zalazi u mistiku (ulazak u tajnu spilju, gdje su nacisti skrili židovsko zlato), iz mistike ulazi u horor (spilja je doista strašna!), a horor produbljuje do psihodeličnih vizija (igra međusobnog nepovjerenja prelazi u umišljaje, u igru utvara, u kojoj se ne zna napada li pohlepnik drugoga ili vlastitu savjest). Ukrako, spuštanje u tajne hodnike špilje koja osvetnički guta grabežljivce spuštanje je i u srž ljudskoga zla, pa je tom vrlo dojmljivom simbolikom koja čitatelja drži razapetim između iluzije i zbilje, Brešan razotkrio svoj nepresušni rezervoar i fikcije, ne samo akcije. Protezanje, preplitanje, prodiranje, one su ugođajne snage priče koje opčaravaju čitatelja i koje ga nekim iracionalnim plaštom drže, baš kao i spilja, u svojoj utrobi. Spiritus movens je egoizam, a spilja je samo tijelo ljudske duše, inkarnacija njezine pohlepe koja uzima, a ne predviđa ishod.

Krimića u hrvatskoj književnosti ima, ali ovakve sinteze krimića, pustolovine, sinteze širine i dubine, ovakve priče koja pršti likovima i akcijama a i hipnotizira svojim unutarnjim smislom, zaista u nas nema. Mistika nije Brešanu potisnula matematiku te je on, unatoč psihološkom zanosu, sve te brojne likove likove i akcije sračunao, doveo u vezu, ne zaboravljajući, unatoč psihološkoj čaroliji, važnost formule u pripovjedača. Koje usputno pitanje (kako to da je smantani krhki profesor Laginja uspio ubiti kao Rambo ženu i ljubavnika i objesiti ih o strop?) ne narušava ravnotežu priče, jer nas zavodi, pridobiva već idućom epizodom, kao da smo na raskošnom tulumu na kojem se pojedini nespretni detalj guši u cjelini.

Brešan je čovjek priče, koji vjeruje da je rečenica u funkciji priče te je e stilizira previše, ali zato osmišljava cjelinu, što je dakako daleko zanimljivije nego rezuckanje, modeliranje grane koja nam zaklanja pogled u široku šumu.

Lada Žigo