Tržište plesa - a tko je pojeo kolače?

Tržište plesa - a tko je pojeo kolače?

Plesno tržište funkcionira kao i svako drugo i vrlo se dobro zna što je klasa A, što B, a što C. Osim takve klasifikacije, ima mnogo faktora koji utječu na tržište plesa. Recimo postoje trenutačni trendovi, kao što je slučaj s modom ili bilo čime drugim

Što je Aerowaves?

- Aerowaves je selekcija mladih, međunarodno neafirmiranih plesnih autora s područja Europe. Prijavljuje se putem videozapisa predstave, a centar je mreže Aerowaves u Londonu. Izabrani radovi, obično njih deset, prikazuju se u kazalištu The Place, najpoznatijem londonskom prostoru za ples i njima je s mrežom partnera Aerowavesa osiguran početak međunarodne karijere. Po mom iskustvu praćenja međunarodne scene, mislim da nema boljeg načina selekcije plesnih radova od ovoga uspostavljena na Aerowavesu. Specifičnost je žiriranja u veliku broju članova žirija, njih oko tridesetak, koji dolaze po jedan iz svake zemlje Europe. Tako da je mogućnosti za neko veliko lobiranje ili namještanje favorita minimalna. Tijekom sastanka koji traje tri dana odgleda se 250 prijavljenih videa. Za prvi krug selekcije žiri je podijeljen i svaka grupa pregledava pedesetak videa i bira najzanimljivije. Radovi se ne gledaju u punom trajanju. Za neke je radove već nakon pet minuta jasno da nisu zanimljivi, a neke se gleda mnogo dulje. Drugi dan broj se videa smanjuje na osamdeset, koje gledaju svi članovi žirija zajedno na velikom platnu. Nakon te projekcije svaki član napravi svoju top-listu od deset predstava koje želi gledati u cijelosti. Ti se glasovi ponovo zbrajaju i u finale ulazi dvadesetak radova koji se gledaju u cijelosti, od kojih se izabire deset. U finale su zaista ušli najzanimljiviji radovi.

Čini se, dakle, da je kvaliteta videozapisa iznimno važna.

- Naravno. I to je po mom mišljenju bio najveći problem naše selekcije, koja je inače bila vrlo zanimljiva. Neki su čak ušli i do trećeg kruga, ali naprosto kvaliteta videa bila je tako loša da se većina važnih segmenata predstave nije vidjela - ništa osim nekoliko blijedih mrlja na crnom ekranu.

Znači, postoji odgovornost autora za prezentaciju rada.

- Apsolutno. Čini mi se da mladi autori šalju radove u zadnji čas i da su mnoge snimke potpuno amaterske. Postoje točne propozicije kako videopredstava mora izgledati, recimo - snimka ne smije biti montirana, kamera mora biti statična i bez prevelikih zumova, snimatelj mora unaprijed vidjeti predstavu i znati što snima, kamera ne smije biti postavljena predaleko itd. Nabrajati ovako očite stvari možda zvuči smiješno, ali ljudi stvarno šalju negledljive snimke. Na ovoj selekciji, a i na mnogim drugima, komunicira se isključivo putem videosnimke predstave. Toga autori moraju biti svjesni i uložiti vrijeme i određenu količinu novca u kvalitetne snimke predstava.

Koja je uloga partnera Aerowavesa osim što je član žirija?

- Njihova je uloga da ostale članove žirija informira o radovima i autorima iz svoje zemlje. Već drugog dana selekcije predstavnik ima nekoliko minuta da kaže nešto o radovima iz svoje zemlje prije gledanja te snimke. To je vrlo važno, upravo zato što se ne stiže gledati predstava u cijelosti. Isto tako, u kratkim stankama između sesija prilazili su mi drugi selektori, koji su tražili više informacija o određenim radovima iz Hrvatske, koji nisu prošli dalju selekciju, ali su im se činili zanimljivim: zato postoje slobodne projekcijske dvorane gdje se može individualno gledati snimke i dijeliti informacije.

To znači da kao partner moraš vrlo dobro poznavati sve prijavljene radove.

- Imao sam sreću da dobro poznajem svih sedam prijavljenih predstava iz Hrvatske.

Kako međunarodni selektori gledaju na hrvatsku scenu? Imaju li dovoljno informacija?

- Svi znaju za Badco. i dobro poznaju njihov radove. Znaju i za »Frakciju«, koja slovi kao jedan od najboljih časopisa tog tipa u svijetu. Uglavnom je mišljenje da se u Hrvatskoj događaju vrlo zanimljive stvari i da je vidljiv veliki progres u kratku vremenu, no svi su bili jako zadovoljni da nakon nekoliko godina stanke opet postoji predstavnik iz Hrvatske.

Tko su ostali predstavnici Aerowavesa?

- To su direktori plesnih festivala od kojih su neki vrlo poznati, ima ih i iz nekih vrlo malih, ali programski zanimljivih festivala. Zatim su tu programatori multimedijalnih centara i kazališta gdje postoji selekcija za ples.

Kakav je odnos selektora prema umjetnicima? Često se osjeća da postoji antagonizam, čak i zazor umjetnika prema tim ljudima, kojima je zapravo uloga da plesne predstave, nakon svih problema i muka oko nastajanja, plasiraju na međunarodno tržište. Time pretvaraju umjetnost u robu. Sjećam se uvodnog govora Xaviera de Frutosa na velikoj britanskoj platformi u Londonu, na kojoj je bilo više od dvjesto programatora i selektora iz cijelog svijeta. On ih je pozdravio s velikom dozom ironije rečenicom Shopers, welcome to the market! (Kupci, dobrodošli na sajam!). Bio je vrlo otvoren u nesigurnosti oko toga sviđa li mu se ta pozicije robe ili ne. Jesu li selektori u boljoj poziciji od umjetnika, odnosno je li uspjeh jednog umjetnika zaista u rukama shopera?

- Problem svakako postoji. No, želi li se netko predstavljati na takvim događanjima i ući u sustav tržišta, osobna je odluka. Znam zanimljive autore koji se tome opiru i koje ne zanima takav način prezentacije ili proboja. Plesno tržište funkcionira kao i svako drugo i vrlo se dobro zna što je klasa A, što B, a što C. Osim takve klasifikacije, ima mnogo faktora koji utječu na tržište plesa. Recimo postoje trenutačni trendovi, kao što je slučaj s modom ili bilo čime drugim. Nedavno je u Francuskoj bila godina Kine, pa su na svim pozornicama u Francuskoj plesali Kinezi, a to znači da će te godine netko iz istočne Evrope vrlo teško doći do gostovanja. Sada su, recimo, u Francuskoj u trendu zemlje koje su netom ušle u Europsku Uniju. Što se programatora tiče, ima ljudi koji su zaista vrlo otvoreni i koji će pogledati sve što im se prikaže i ozbiljno razmisliti o tome neovisno o trendovima ili profilu festivala koji vode. Isto tako, na program utječe prošlogodišnja koncepcija nekog festivala ili kazališta, pa neke zanimljive predstave neće biti programirane, jer su odveć slične dramaturgiji prošle sezoni. Naravno ima i selektora koji su a priori nezainteresirani za nešto. Recimo, mlađi su programatori, umorni od svih skupina koje koriste kontakt-improvizaciju i uopće ih to ne zanima, a veliki je trend think dance theatra.

Je li i na koji način je moguće otvarati komunikaciju među umjetnicima i, »kupcima«?

- Svakako je moguće i potrebno. To nisu nedodirljivi ljudi i komunikacija je nužna. Kao selektor TSP-a dobivam dnevno dva do tri videa iz inozemstva od meni nepoznatih autora. Događa se da se i ovim putem pojavi neki vrlo zanimljiv rad za koji nisam imao pojma da postoji.

Ovo sve o čemu smo do sada razgovarali pripada u klasično tržište. No, čini mi se da se sve češće govori o potrebama novih načina produkcije, potrebama umrežavanja samih umjetnika i novih načina predstavljanja.

- Na području Europe zaista se desila jedna promjena koja je poizašla iz ekonomskih razloga situacije. Kako je kolegica Irma Omerzo nedavno rekla - otišla baba s kolačima! Što znači da je novca za ples sve manje i da koreografi moraju naći drugačije načine preživljavanja. - Zato odnedavno skupine same nude festivalima koprodukcije, što znači da festivali ulože određenu svotu novca i time osiguraju igranje te predstave. Takvi se ugovori rade i za nekoliko godina unaprijed. Festivali time osiguravju dostupnost imena koje žele programirati, a plesne skupine vlastitiu egzistenciju. Svota kojima festival dobiva status koproducenta ne mora uopće biti velika. Riječ je o sigurnu životu predstave. Sve je češća situacija da predstave uopće ne smiju igrati na festivalima koji nisu koprodukcijski. To je, recimo, slučaj s duetom koji rade Sidi Larbi Cherkaoui i Akram Khan i s kojima pregovaram za TSP, no oni ne mogu gostovati ukoliko festival ne uloži određenu svotu u stvaranje i održavanje predstave.

S jedne strane čini mi se pozitivnim da i festivali dijele odgovornost za život predstava, ali mi se isto tako čini da bi to moglo i negativno utjecati na scenu. Neće li ovakav način još više otežati prodor mladih koreografa na festivale, jer je kolača sve manje, a festivali će ipak tražiti sigurna imena za koprodukcije. Naročito ako moraju uložiti sredstava u predstave koje su tek u stvaranju? Može li to uzrokovati i smanjivanje mogućnosti za nove autore?

- Mislim da da, jer će se u ovaj koprodukcijski vlak ukrcati velika imena i novim će autorima biti sve teže startati. Broj imena koja će opstati na međunarodnoj sceni bit će manji. No isto tako sam siguran da će uvijek biti i festivala i izbornika koji će htjeti programirati samo mlade, niskobudžetne predstave.

S obzirom da imaš iskustvo produciranja velike plesne predstave u Hrvatskoj, kako ti se čini naš sustav financiranja? Prati li naša kulturna politika specifičnosti nezavisne plesne scene? Je li uopće moguće hrvatskim nezavisnim plesnim autorima doći do uvjeta koji bi osigurali produkciju koja može konkurirati na međunarodnom tržištu?

- Nakon iskustva s Koorom, sigurno više nikada neću ulaziti u takve projekte. To je bila velika produkcija koja ne bi mogla biti ostvarena bez koprodukcija sa Slovenijom. Najveći problem hrvatske strane (Ministarstva kulutre i Grada Zagreba) bio je u tome da su kasnili i po godinu i pol s isplatama, dok je slovenska strana uvijek imala obećana sredstva na vrijeme. Tako da je jedini način opstanka projekta bio da kao producent uložim vlastita sredstva dok se naši financijeri ne snađu. A to je značilo ući u popriličan osobni dug, što je stvarno glupo.

Normalno funkcionirati na hrvatskoj sceni gotovo da nije moguće, znam da mladi i neiskusni autori ulaze u gotovo suicidalne kombinacije da dovedu projekt do scene. Mislim da će se sistem morati vrlo brzo mijenjati i čini mi se da Ministarstvo kulture i priprema trogodišnje aplikacije, što je svakako povoljnije.

Možeš li komentirati nedavno dodijeljene Nagrade hrvatskog glumišta za ples?

- Mislim da je veliki uspjeh da je nakon toliko godina i ples zastupljen na toj nagradi. No postoji i puno pitanja oko ovogodišnje dodjele. Puno ljudi me pitalo kako se uopće moglo ući u nominacije, tko je nominirao, jesu li zaista selektori odgledali sve predstave u protekle dvije godine, jesu li trebali znati da baš te ljude treba pozivati na predstave. Činjenica je da kriterij i način selekcije nisu bili dovoljno transparentni. Druga je stvar da je ovakav obiteljski sastav komisije (Darko Kolar, Branka Kolar, Drago Asić), u najmanju ruku smiješan, da ne kažem neukusan. Šteta da još i Maša Kolar nije bila uključena u žiriranje, pa bi barem bilo i međugeneracijske razlike. Mislim da u ovoj komisiji mora biti ljudi različitih profila i generacija, da mora biti sastavljena od jednog plesača, jednog dramaturga i jednog koreografa. Ovakav sastav, uz sve poštovanje članovima jednostavno ne odgovara dinamici današnje scene.

Imaš li informacije o plesnom centru?

- Informacije koje imam su neslužbene, ali čini se da bi radovi trebali početi u proljeće i da je većina dozvola i vlasničkih problema koji su kočili početak radova riješena.

Ima li naznaka o tome tko će i kako voditi plesni centar?

- Ne znam ništa o tome.

Razgovarala Iva Nerina Sibila