Temperamentna interpretacija

Miniturneja Gwen Hughes

U našoj je metropoli bez odjeka prošla nedavna miniturneja američke jazz-pjevačice iz Atlante, Gwen Hughes. S organizacijskoga se stajališta u ovom slučaju dogodilo nešto posve suprotno od uobičajenog, u nas zapravo vrlo rijedak slučaj. Promotori obično strane umjetnike jazza dovode ponajprije u Zagreb, ne brinući se u načelu baš mnogo o mjestima u pokrajini, izuzev u situacijama kad im organizator turneje najčešće ne odredi barem dva nastupa. Tada će oni pokušati takve goste umjetnike, u prvom redu zbog financijske konstrukcije, plasirati još negdje, i to što je moguće bliže metropoli.

Mali je presedan u tim inače uobičajenim postupcima napravila, slabije nam dosad poznata, ali vrlo dobra vokalistica Gwen Hughes, nastupivši najprije u sklopu programa nedavno održana čakovečkog Jazz Faira, zatim u Sisku i Varaždinu te napokon i dva puta čak i u Murskom Središću! I dok su Čakovčanci Gwen Hughes i prateći joj ansambl ugostili na koncertnom podiju Centra za kulturu, varaždinski je organizator, Koncertni ured, taj inače prvi od šest jazz-koncerata svoje sezone, odlučio smjestiti u nabit, dimom cigareta i ostaloga te zvucima i šetnjama do bara i natrag garniran prostor Podrumske scene Zvonimir Rogoz. No rutiniranu i na takve ambijente očito naviklu Gwen Hughes, osim možda u scenskom segmentu nastupa, to i nije odveć smetalo, pa smo tako prisustvovali dobru klupskom nastupu, koji je tek na trenutke izlazio iz zadana programskog okvira jazza.

Odmah mi se na početku tijekom izvedbe poznatog bluesa Route 66 nesvjesno nametnula usporedba s jednom drugom, nama donedavno također nepoznatom američkom jazz-pjevačicom, Kelley Johnson, o zagrebačkom prošloljetnom nastupu, o kojem je u ovoj rubrici bilo riječi. Pristup jazz interprtaciji kao i interpretativne razlike između tih dama više su negoli očite, Johnsonova s vlastitim pratećim sastavom dolazi iz Seattlea, dakle iz edukativne, pa tako i stilske sfere jazza američke Zapadne obale, a Hughesova s američkog Juga, iz savezne države Georgije, domovine Mosea Allisona i Raya Charlesa, i to u ovom slučaju s improviziranom pratećom skupinom mladih glazbenika iz Slovenije, Mađarske i Čakovca. Odmah valja reći da je ona s pijanistom Maacejem Kovačevićem, njegovim bratom, perkusionistom Abelom, mađarskim rock-gitaristom Peterom Gaborom Dublinskim, el. basistom Davidom Hušnjakom te izvrsnim slovenskim bubnjarem Tomažom Puričem, usprkos malom broju publike, imala i dosta sreće. Sve su to nadareni glazbenici, ali dosta različitih profila.

AMAZING GRACO

Odrasla i stasala u spomenutu glazbenom i društvenom okružju američkoga Juga, Gwen Hughes svojim izvođenjem izražava temperamentniji tip jazz-interpretacije, uočljiv napose u izvedbama bluesa i rhythm & bluesa. A u tom smo kontekstu slušali nekoliko tema: Route 66, Mean Old Black Blues, Pretty Party i Satisfied My Soul, u improvizaciji kojeg je pokušavala oponašati muted trumpet - sordiniranu trubu. U originalu afro-latinske ritmičke formule You Make Me Feel Like Candy, Gwen Hughes mijenja raspoloženje, a to nastavlja i u temi So And So, da bi se u također autorskoj pjesmi Grace Rain Down predstavila u tipičnom izričaju funka. Od poznatih je standarda u vlastitom aranžmanu izvela veliki hit Peggy Lee, Fever, a u izvedbi je glasovite skladbe Juana Tizola Caravan, bez sudjelovanja gitare u sastavu, demonstrirala sve odlike rasne jazz-pjevačice.

Dečkima je iz prateće skupine dopustila dvije instrumentalne izvedbe autora Maaceja Kovačevića; China Blues i Avila Bop. U dodatku je na traženje oduševljene publike izvela spomenuti stari blues legendarne Bessie Smith te na samu kraju koncerta svoju je religijsku pripadnost demonstrirala krasnom izvedbom pjesme Amazing Grace.

Gwen Hughes rutinirana je pjevačica bogata klupskog iskustva, koju bi vrijedilo poslušati s autentičnom američkom rhythm & blues grupom, što se dijelom može učiniti ukoliko se posluša neki od njezinih diskova, no svojim je nastupima pokazala da se glasovnim i drugim obilježjima ipak izdiže iznad razine notornih klupskih nastupa, te da relativna anonimnost nekog umjetnika ne mora implicirati neke zaključke, nego mora na pravi način biti valorizirana.