Srednjoškolske darkerske impresije

Srednjoškolske darkerske impresije

Ta divna splitska noć, red. Arsen Anton Ostojić

Film Ta divna splitska noćArsena Antona Ostojića jedan je od najvećih, ako ne i Najveći Događaj Za Hrvatsku Kulturu ove godine. Od »najugodnijeg iznenađenja domaće kinematografije« do izvoznog proizvoda uspješnijeg od Vegete napredovao je strelovito. Kritičari su bili oduševljeni »divno ukrućenim bradavicama Nives Ivanković« i divnom crno-bijelom fotografijom; Zvonimir Berković toliko se oduševio da je u »Jutarnjem listu« filmu svoga studenta posvetio niz kolumni. Dodajmo tomu da je Splitska noću kina stigla s najavom da je riječ o filmu koji je »osvojio publiku i kritiku«, (iako se »publika« odnosilo na posjetitelje svega dva-tri festivala), i reklo bi se, nema Hrvata kojeg ove godine nije spopalo oduševljenje. Je li onda uopće umjesno ne složiti se s time?

DILER KOJI SE ZOVE CRNI!

U tom grmu, reklo bi se, i leži zec. Svakomu tko pažljivije prati pisanje o filmu, glazbi i književnosti u nas dobro je poznat fenomen popularno nazvan prepisivanje. Stvar ide nekako ovako: ili pričekaš istaknutije kritičare da kažu svoje, pa to potvrdiš, ili, ako se iz nekog razloga ne možeš strpjeti, napišeš kritiku preko reda, suzdržavajući se bilo kakvih jakih stavova. S druge, riskantnije strane, uvijek se možete uzdati u vlastite oči. Svatko tko je ikada gledao zabavni program domaćih televizija upoznat je s fenomenom zatvaranja očiju: to je, znate, ono kada se voditelj toliko blesira da bi mu samu trebalo biti neugodno, no umjesto njega, uredan se pretplatnik doma pokriva ušima od srama. Upravo je takav dojam, unatoč samim pozitivnim predrasudama, na mene i nekoliko prijatelja ostavilo gledanje Splitske noći.

Pripremljeni na and now for something completely different domaćega filma pomislili smo da nam je netko podmetnuo: umjesto priče o paklu narkopodzemlja i prizemlja, dobili smo nešto što nalikuje srednjoškolskim darkerskim impresijama. Vjerojatno ste i sami vidjeli pokoji strip u školskim novinama, gdje ambiciozni đak upozorava na heroinsko zlo, obično na tekst kakva turobna rock-klasika (po mogućnosti Boba Dylana). U Ostojićevu filmu, koji nalikuje takvim stripovima, domaćica se ševi s ratnim drugom pokojnog muža (što suptilno doznajemo iz replike koja, otprilike, glasi: »Ne pitaš kako je malom Duji. Mama mu se j**e s očevim ratnim drugom. Bili ste u Kninu skupa, mrtvog si ga na rukama nosija!«). Potom se fina cura iz fine obitelji proda američkom mornaru za šut, u što je upetljan i diler koji se, u sjajnoj tradiciji domaćih problematičnih likova, zove Crni. Naposljetku, kada je friško izliječeni ovisnik progutao pola tripa i poletio s Dioklecijanova krova, posumnjao sam da se u film upetljala i moja mama. No, srećom, do kraja filma nitko nikomu nije podmetnuo drogu u piće - na što me mama također često znala upozoriti - pa sam odahnuo.

Takvo nizanje lijenih drogeraških klišeja postoji otkad je droge, i otkad je filma. Hvaljeni Rekvijem za snove Darrena Aronofskog također je strašno pretenciozna cautionary tale, i kao takva, prikladno karikaturalna: budete li se drogirali, djeco, završit ćete na elektrošokovima, odrezane ruke, s dvostranim dildom u stražnjici. No Ostojić ne želi educirati: Splitska noćpo njemu je smrtno ozbiljan, umjetnički film - s anđelima i svime - film atmosfere, naime. Fotografija Mirka Pivčevića s razlogom je hvaljena (istina, daleko od toga da već nismo vidjeli i takvih čuda), no atmosferu, nažalost, ne čini samo rad kamerom. Čine je i dijalozi - ovdje toliko drveni, a opet patetični, da i psovke zvuče štreberski - te, naravno, prikladno loša gluma, jer uz tako infantilan tekst i Laurence Olivier teško bi sačuvao dostojanstvo. Što se pak bivšeg comedy rappera Coolija i njegovih američkih kolega tiče, dovoljno je reći: ako su oni izabrani među tisućama kandidata, DVD-izdanje moglo bi spasiti uvrštenje te vesele audicije u dodatke. Sve se to, zapravo, i moglo izbjeći da je Ostojiću netko objasnio kako zapravo snima komediju. Tko zna, da nisam nasjeo na lijepu riječ kritike, vjerujem da bih i sam bio oduševljen. Možda čak i ponosan, jer ne snima Hrvat svaki dan ovako raskošan trash.

KAKO JE UMJETNO POSTALO UMJETNIČKO

No, opet, kada takav film nagradi i veliki, mudri Mike Leigh, upitate se: tko je ovdje lud? Nitko, rekao bih, riječ je samo o kutu gledanja. Stranci imaju tu sreću da ne poznaju hrvatski, film im je vrlo kontinentalno stiliziran, što pomaže da umjetno pročitaju kao umjetnički, a dodatnu draž daje i geopolitičko podrijetlo: naš je bliski istok rijetko ovako zapadnjački picnut. Uostalom, kada Sedlar može dobiti nagradu za kulturu dijaloga, zašto Ostojić ne bi bio novi, štajaznam, Tom Tykwer?

U izvrsnom romanu Mimesis Crnogorca Andreja Nikolaidisa, glavnome liku uvaljuju pisanje kritike romana desetogodišnjeg Wunderkinda u čiju su genijalnost uvjereni kako njegovi roditelji, tako i nastavnica književnosti. Roman je, dakako, nepismena gluparija, i nakon što si kritičar u mislima odvrti mračni scenarij karijere malog antitalenta, kojemu nitko nije znao reći ne, odmah ga smjesti tamo gdje pripada - u smeće. Eto, čovjek bi pomislio da su se Hrvati u proteklih desetak godina malčice udaljili od iskompleksirana, patronizirajućeg gledanja kroz prste nečemu što je dobro, s obzirom da je naše. Ali ne: danas smo jednom nogom u Europi, pa takve stvari dično zovemo filmom s kojim se ne moramo sramiti u svijetu. Ako je Ta divna splitska noćnajugodnije iznenađenje domaće kinematografije, nitko sretniji od nas: prava oduševljenja tek su na putu.

Zoran Lazić