Srce, taj pjesnički organ

Srce, taj pjesnički organ

Tekst napisan u povodu predstavljanja poezije Drage Štambuka na Pulskom sajmu knjiga

Mi, koji volimo poeziju, u sebi joj strogo sudimo. Ne dijelimo pjesništvo na loše, osrednje i dobro, nego ćemo u vrijeme potrebe s naših polica grabiti samo najbolje, ono koje nas iznutra osvijetli, golica po duši, a razum pritom pušta na miru. Ako smo među zanemarivim postotkom Hrvata koji čita poeziju, onda znamo da u svojim tajnim i tamnim trenucima ne razlikujemo stihove koji su nastali prije nove ere ili sinoć. Poezija je kontinuitet (ne govorim o eksperimentima), ona ne podliježe promjenama, i trebala bi biti trajnija od faraonske uštavljene kože o kojoj pjeva Štambuk. Možda nije čudno što stari perzijski pjesnici veličaju vino i poeziju kao jednakovrijedne, gotovo kao ljubavni par, jer i vino je tim bolje što dulje odstoji, premda je poezija u tom smislu ipak dugovječnija. I Bela Hamvas, taj prošlostoljetni mađarski meštar i posljednji u nizu vidovitih filozofa, slavio je vino i poeziju, no još je bitnije što je mnogo stranica svojega ključnog djela, naime Scientia Sacra, posvetio takozvanom zlatnom dobu, o kojem nas je prije njega izvještavao Platon. Riječ je o vremenu tako davnu da je gotovo izvan vremena, vremenu u kojem se bitak poput kiše slijevao na zemlju, u kojem su živi razgovarali s mrtvima, i na zemlji je, tako kažu, vladao mir. Posljednji naraštaj toga zlatnog doba koje je, prema Beli Hamvasu, nakon šestoga stoljeća prije nove ere potonulo u zaborav, bili su takozvani predsokratovci, zapravo predfilozofi, oni koji su prethodili Sokratu i antropološkom razdoblju filozofije. Od tih predfilozofa ostali su nam samo fragmenti, ali njihova imena dobro pamtimo: među njima su i Empedoklo, Anaksimen, Anaksimandar, Pitagora. Predsokratovci se nisu zamarali s time da izaberu sebi samo jednu profesiju, već su u isto vrijeme obnašali više bitnih funkcija: liječili su svoje sugrađane, spašavali grad od poplave, povlačili se u spilje i u njima imali vizije, sjećali se svojih prethodnih života, bili istinski pobožni, putovali, aktivno se bavili politikom, a svoja su učenja, što nije slučajno - izlagali u stihovima.

RUKA KOJA PIPA PULS

Bez pretjerivanja, životopis Drage Štambuka savršeno odgovara životu nekog predsokratovca koji se rodio stoljećima nakon izmaka zlatnog doba, naime tisuću devetsto i pedesete u Selcima na otoku Braču. On je od svojih dvadesetih godina pjesnik, no istodobno je liječnik, koji je više od desetljeća proveo u Londonu baveći se istraživanjem bolesti jetre, a potom ga srećemo kao veleposlanika Republike Hrvatske u Indiji, Šri Lanki, Egiptu i raznim arapskim zemljama. No, zapitamo li se tko je Drago Štambuk, ni tisuću pjesama nam na to ne bi moglo odgovoriti bolje od ove: »Ja nisam pjesnik. / Ja nisam ja. / Ja nisam liječnik niti mudrac. / Nisam ni dijete nit ambasador. / Ja sam srce koje kuca i ruka koja pipa puls.« Bez obzira na raznolike svoje inkarnacije i putovanja i raznovrsnost tema i nadahnuća, ono što iz zbirke u zbirku pratimo kao na svojevrsnom EKG-u pjesnikovo je srce koje se pokazuje kao patnički organ, onaj koji podliježe ljubavi, tom dvosjeklom maču s bogatim ružinim drškom.

U kontrapunktu sa srcem je duša, koja, kako Štambuk kaže, nije za ovaj svijet. S jedne strane su snijeg i duša, koji uvijek ostaju bijeli i više su glasnici smrti nego života, a na drugoj je srce što uvijek iznova podliježe ranama, ne ranjava ga samo trnje, da parafraziram pjesnika, nego i latice. Pjesničko je srce preosjetljivo na ljepotu i ružnoću svijeta. Štambuk ga prikazuje kao u svijetu izgubljeno i pomućeno, nekada se do njega živog mogu zarinuti ruke, a nekada ga i nema, to udara stara ura. Tu je i srce noćne ptice koja stoluje na trnu ruže, ili je srce (moje) ko pokisli drozd, prepuklo od pjesme starije od stijena. Za svoju pjesmu Štambuk kaže da je tamni amulet stavljen na mjesto srca. Napokon, I šišmiši su ptice u pećini srca kaže stih po kojem se zove knjiga Štambukovih sabranih pjesama. U srcu se, dakle, kao u mračnoj apoteozi naseljuje šišmiš, ta promašena ptica koja prema Victoru Hugou simbolizira ateizam. Ima li šišmiš pravo postati protutežom Štambukove lirike? I postaje li on time gravitacijska točka Štambukove bujne duhovnosti? Poezija, srećom, nije tu da nam nudi odgovore.

SLATKO JEZERO OD KROKANTA

Prema Hugu Friedrichu metafora je skalpel kojeg je dragi Bog zabunom ostavio u čovjeku prilikom Stvaranja: u stihovima Drage Štambuka metafora i skalpel zaista idu ruku pod ruku. Štambukova je poezija mrka, nekad posjeduje žestinu elementarne nepogode, no često se ukaže i u epigramskoj čistoći: Svijet nije ruža da ga uzbereš niti kalež da ga razbiješ. Poezija je to koja bi se dala klesati na nadgrobne spomenike, no od nje bi mogle nastati i uspavanke, nova poglavlja trubadurske lirike mračnog smjera, te u nas neviđena domoljubna lirika lišena svakoga patosa, okrenuta transcedentalnom, a opet duboko uzemljena. Kao što bi pjesnik rekao na usta mrtvoga Teutonca zakopana na otoku: u zemlju sam otočku posve uklopljen, žiljem trava i makije učvršćen, potprt... za dnevnu svjetlost nije moja tamna snaga. Od ranih zbirki pisanih u dvadesetim godinama, do onih zrelijih, nastalih u Londonu osamdesetih, Egiptu ili Indiji devedesetih, u Zagrebu, Splitu, te opet na Braču, tu uzemljenost neprekidno susrećemo.

Pjesniku se na londonskom Trafalgar Squareu ukazuje blijeda zgrada splitske lučke kapetanije, vidi more tamo gdje ga nema i spreman je u njega zaroniti kao u smrt. Pjesnik je prije svega otočanin, Dalmatinac, Hrvat i svijet u kojem se zatekao kao liječnik i diplomat samo mu ukazuje da je biljnog senzibiliteta, da cvate gdje je posijan makar otputovao na drugi kraj svijeta. Stoga mu, ne samo zbog liječničke diplome, nije teško uspostaviti dijagnozu samome sebi: »Hrvatska je bumerang. / Kamo god da je hitnem, / čemu god da je putim / on se vazda vraća. / Ubojita / istu obnavlja ranu / posred istog srca«. Oni koji su živjeli u Dalmaciji, ili su se kojim sretnim slučajem tamo vjenčali u sjeni torte od krokanta, znaju što taj pečeni šećer s bademima znači Dalmatincima i svakom tko se Dalmatincem osjeća: Štambuk spominje opnatu međicu slatkog jezera od krokanta i čini se da je to jedino jezero iz kojeg bi taj pjesnik izronio: što se vodenog elementa tiče, Štambuk štuje samo more.

OTOČKA, DALMATINSKA, HRVATSKA LIRIKA

Njegova otočka, dalmatinska, hrvatska lirika, nekad pisana i čakavštinom, na koju se poput grančica kaleme kasnija putovanja, uvijek ostaje vjerna sebi, i kad je na drugom kontinentu, Štambuk teži androginoj zvijezdi zvanoj Hrvatska. U vrijeme kad nam se pod imenom ljubavi prema domovini servirao kič, kao što se gipsani kipići prodaju u čast svete Djevice, Štambuk nam je ponudio svečano i potresno pjesništvo, ono koje prodire do fosfornih kostiju predaka, što je osobito vidljivo iz zbirke Croatiam Aeternam objavljenoj u vrijeme Domovinskoga rata. Krećući se poput psihonauta između svijeta mrtvih i svijeta živih, pjesnik će prema potrebi otvarati i grobove, a neke njegove pjesme pisane prije rata strašna su i apokaliptična proročanstva. Osim otočkog i domoljubnog uporišta njegove poezije, liječnička će profesija obogatiti njegovu liriku pojmovima poput palpatorne rezistencije, metaboličkih ispada, žučnih kalkula, na način koji će neznalicama i neopremljenima medicinskim rječnikom biti tajanstven poput nekih nerazumljivih zapisa na kamenu. No, nevidljivi pokretač svega što Štambuk piše, onaj je kojemu se pokoravaju vjetrovi i more, život i smrt i koji je očito ostavio svoj skalpel u ovom pjesniku: U oku oluje / zjenom svojeg srca / ugledah Boga. / Upitah: Tko si ti? / Odgovori: Ti. Indija ili Engleska, Hrvatska ili Egipat, svejedno je: poezija je tu da poput bumeranga vraća pjesnika pjesniku, a nas obnovi onim neizgovorivim što noćima tražimo u drevnih Perzijanaca, u Konstantina Kavafisa, u stihovima urezanim na nekom obelisku, u ljubavnoj lirici drevne Indije, u Sylvie Plath, u Vesne Parun, u Drage Štambuka. Kako bi Štambuk rekao: Harpun je bačen. Ljubi Boga!

Milana Vuković Runjić