Serapionski pristup

Bilo najbolje ili najgore, život se u starom Zagrebu od onog u novom - uza sve dosad pozato i spomenuto - razlikuje još i po tome, što je novozagrebački prostor velik, vizualno nekako eksplodirao, dalekozoran, sav nabubrio kao od konveksnih leća, dočim je starozagrebački probrano manji, prosto implodirao, te baš sitnozoran, kao kod konkavno okrenute leće. Tek stanujući postajete svjesniji ovih najčešće pravokutnih četverokuta s njihovim stranicama od sto pedeset, dvjesto metara, kao kod malo slobodnijega načela labirinta, gdje se obitavao u postfeudalnom smislu, kad je postalo potrebno omeđiti i ograditi preveliki svijet, da bi se u ostatku živjelo prezentativno i reprezentativno, nasadilo ga parkovnim drvećem, posulo tratinama, napučilo građanima, oplemenilo kućnim životinjama, ukrasilo isto takvim biljem i pticama. Mirkokozam do mikrokozma, njih na stotine, ali tako da sugrađanina iz susjednog bloka uglavnom ne upoznate, a onog preko puta tek opazite, bez zapažanja. Ili je toga čak i manje nego kad zurite primjerice u prozor preko puta, jer ćete tad uočiti uz to i raspunkuta vrata. Uglavnom, takvim opažajem zapažate stvari, kojima su vlasnici ljudi, o kojima ne saznajete ništa. Osim ako baš niste od kakve gradske službe, pozvane za to.

A ako ste pisac, morate o ljudima i nešto znati - ili znati izmisliti. Ovako ili onako, ni za kakav vam stvarni lonac na balkonu nije potrebno izmišljati njegov sadržaj u hrani, jer sve i da ste zlatni lonac sanjali, ne biste mu mogli dodati značaj. Ostali biste posvuda kratki za ljudsku spoznaju, ako je niste imali, ili za ljudsku sudbinu, ako je niste izmislili. U tom ne pomaže ni dalekozor, okulara veličine tanjurića za crnu kavu, ni njegova dvocifreno velika prijenosna moć. Za otkrivanje moguće kauzalnosti između stvari i ljudi potrebno je onaj dalekozor možda okrenuti naopako, da kao sitnozor, sažimajući, pokaže tajnu vezu između ovog oboga, kao svojevrsnu slitinu, kako ne biste morali izmišljati stvarnost ili joj dodavati svoj smisao. No, ako ste znalac, opazili ste da je ta sprava prava, kad treba predočiti zakrivljenosti, da se zanese do zatreskanosti kad treba prenijeti aperspektivizam objekta, da je glavna kad treba mehanički skriviti aperceptivno spoznavanje. Kako god ga, prema tome, okrenuli, dalekozor nije za viđenje nego za gledanje, slično kao što posjetioci nogometne utakmice nisu međugorski vidioci i vidjelice, nego su to gledaoci. Ukazanja su drugo.

Ljudsku sudbinu - jednom riječju - pogledom ne možete vidjeti, jer pogledom ne možete dokučiti značenje, a izmisliti ga ne smijete. Nitko ne nosi svoju sudbinu kao pojednostavnjen alegorijski transparent ili kao sliku, pa da znadete: aha, tu je bolest u pitanju, ovo je zdravlje, a ondje je smrt. Preostaje zato tek zurenje u prostorne stvari, zaključivanje - primjerice - kako su umjesto novozagrebačkog svjetla i vidika tamo, svjetlarnici i vidikovci Gornjega grada ovdje. Unutrašnjost bloka spomenik je dobre nakane i ljudskoga lošega gospodarenja u svakodnevici. Dvorišna su pročelja kao završeci negativno ogledna za vanjsko izdanje tih palača, vidljivo po izgledu uličnih fasada. Zajedno stoje kao spoznaje dupliciteta svega življenja: ovdje bitak, ondje privid - u pojavnom jedinstvu nedokučivi, osim kao parabola o razdvojenosti slike o svijetu na opažaj i na značenje, a u spoznajno-receptivnom vidu na gledanje i na viđenje. je li i to procjep, puknuće u shvaćanju sama svijeta kao nekadašnjeg jedinstva u pojmu materije i pojmu ideje, ispada da je čak i jedna ovakva secesijska zgrada u stanju pružiti uvid u jedan odavno zaustavljeni završen svijet, vidljiv čak i kao postavka još davnijega sustava filozofskog idealizma, po kojem je sav zor u čuvstvenoj spoznaji, što je danas čista utopijska predodžba.

Je li u zornoj slici, kakvu vidite na dvorišnoj strani ovoga malog svijeta usto i njegova paradigma siromaštva? Živeći, naime, odnedavna u sklopu jednoga takva bloka s njegove ulične i dvorišne strane, zapne vam preko puta oko za jedan takav njegov produžetak, ali uvis. U čudu dižući pogled slijedit ćete dva visoka dimnjaka - rekli biste - korijenske kuće, kao zadan smjer, a između njih je kao kakvo odmorište zadan prostor od kakvih širinskih dvadeset metara (dubinski su nepoznanica), sav načičkan kosim završecima od krivih krovova nekoliko kućeraka; pravi pripadni složenac, s nekoliko zabata, baš bez partenonske strogoće: stepeničastih, pa zaslonskih te trokutih, općenito prekinutih - ali tako da su, reklo bi se, ostali čitavi; a ipak su puknuti. Poput kakve pijane, dekomponirane ljudske skupine stoje skupa, nahereni od sebe i od perspektive. Terasa ih drži zajedno s onim čime je natkrovljena, ali odavde se ne vidi, ni čime, ni kako. No i ogradne vertikale terase mora da su potporne; sreću se u presijecanju s podom, prihvaćaju ujedno i krovište te oku prave vizualnu mrežastu rešetku, kao jalovo jamstvo da bi sve skupa moglo izdržati neku jaću vremensku provjeru. Nedajbože, jer snjegobran i oluk već su na tome pali - eo ih kako pridneno od hrđe rišu nerazaznatljive brojke. Čitav galerijski aranžman ove trošnosti izgleda onesnažen i zbog očigledno nasumce izbijenih prozorčića: zahodskih, smočničkih, kupaoničkih, kuhinjskih...

Ova očigledna scena stambenog događanja između neba i zemlje izgleda stvarna, kako je opisana, čak i prastara, kako vam govori imenski dvojnik u istoj kući preko puta, koji tu stanuje oduvijek. Lišena je izmišljanja, jer bi inače trebalo previše mašte za sve te zabate i zabatne prozore, za koje dvojnik iz svojeg stana nije imao prostornoga kuta gledanja. Bez mijenjanja scene ovog dekorativnog siromaštva, tek uz nužne nadogradnje - kako je posvjedočeno - ovdje su se odigrale mnoge životne predstave na sadržajne varijante istoga tematskog ciklusa.

A što, ako ipak nisu? - zapitat će ambivalentniji duh. Spoznaja bi barem teoretski morala dopustiti duplicitet u tumačenju, izbjegavati jednostranosti onoga legendarnog isposnika Serapiona, koji je sve vidio na svoj unutarnji način, i u svom ludilu izgubio tlo pod nogama. Odakle pravo na isključivanje barem druge inačice? Tako zapravo nalažu i zabati, kojih je više, pa bi i značenja mogla biti razna, a ne jednoznačna kao sudbina onog eremita. Bjelodano je - čak i noću - da su zabati po pojavnosti stvarni. Ostavite smisao scenske iluzije, on nije određen, neodređen je. Jer i način mu je pojavni: dodajte mnogo boje, živahna opisa, stvarnih detalja u njihovoj plastičnosti - i vidjet ćete! Gdje je iluzija u pitanju, tu i stvarnost dolazi u pitanje, a time i jednoznačnost sudbine, koja onda uvijek ispadne tragična! Tko bi ga znao; možda se ondje gore samo vježba, govorno vježba, glumački vježba... ta se zornost onda zove serapionska.

Najbolje je pak sa svjetlima, koja se sele i svako malo miču, kao da ih razvlače kabelima. Svakako, upaljenost je izvan očekivane uporabne navade: to čitav ansambl namiguje sad gore, sad dolje. Taj grozdasti svjetionik nije ugašen noću, u tri ujutro, nikad, a i danju gori svaki petnaest minuta. Ne samo u ovo, predbožićno vrijeme; od sama preseljenja je tako. Ishod dnevnog i noćnog gledanja neodlučen je, to bi potvrdio i imenski dvojnik, koji dođe pogledati danju. Stvar postaje slična dojmljivu šlageru kad ga slušate na jeziku, koji ne razumijete. Uzvisujete i riječ i smisao, a kad tamo - stvar je trivijalna. Možda je i ovdje tako. Alu tu bi vas imenski dvojnik pokolebao riječima da je fado valjda socijalan, kad je od Amálije Rodriguez.

- Ovo nije gnijezdo pukog bibanja - rekli biste mom imenjaku. - Potraži mu neko značenje.

- Nema obvezujućeg načela za to. Stvarnost ne možeš izmisliti, kako ti se hoće. Vidiš je, a ne razumiješ je. Što ćeš više? - i to da kaše baš inženjer kao imenski dvojnik! Ali on bi posramio mnogog humanističkog intelektualca. - Želiš da duh ne preleti preko onoga gore gnijezda?

- Pardon, misliš li da ne moraš razumjeti stvarnost, zato što je ne gledaš? Ti i tvoja struja...

- Ružice samo što ne mirišu ondje preko, glasovi samo što se ne čuju, lica samo što se ne razaznaju - pobijao je imenski dvojnik varijante onog ogrozda u visu.

- Od Platona naovamo sporno je što je u umjetnosti stvarnost. Ali držim da izvan toga onoj ženi preko puta činim nažao, što mi je nepoznat uzrok njena bola, vidljiv joj na licu. Pristajalo bi joj ime Greta.

- Bez obzira, imaš li sposobnost fiziognomatskog uvida, lice je predaleko.

Uistinu, moralo bi se otići i zapitati je. A pred kojim izlazom bi se čekalo, predstavilo, ili gdje bi se ušlo? Provjerilo se nije, jer i kako bi, a usto vas i vašeg imenskog dvojnika u okretu iznenadi rješenjem kćerkina slika, slučajno istog motiva. Lice i lica preko puta uopće je nestalo, pa su boje tog narančastožutog ulja na platnu zategnule prostor i zauvijek zaustavile vrijeme.