Schubert kao sapun

Schubert kao sapun

Od rana koje mu je nanio Drugi svjetski rat Beč se oporavljao vrlo sporo, i to isključivo zahvaljujući međunarodnoj pomoći. No, do kritičkog suočavanja s NS-prošlošću nije nikada došlo. Umjesto toga ponovno su otkriveni već postojeći klišeji. Ljudi su rado citirali dobro staro vrijeme, govorili o valceru, caru i njegovoj mladoj supruzi Sissi. Bečki mit time je ponovno rođen. U filmovima iz 1950-ih godina Monarhija se prikazivala isključivo kao razdoblje nevinosti i čiste radosti

Povijesni muzej grada Beča probudio se iz Trnoružičina sna: ako smo na ovome mjestu prije dvije godine (»Vijenac« br. 230) kritizirali neatraktivnost ustanove na Karlsplatzu, situacija je danas potpuno drukčija. Wolfgang Kos, ugledni povjesničar i omiljeni radijski reporter, koji je zahvaljujući svome baršunastom glasu 1980-ih godina u Austriji dostigao gotovo kultni status, imenovan je direktorom Muzeja u proljeće 2003. Kos je već u svojim prvim medijskim nastupima objasnio da Muzeju želi podariti posve nov profil: riješiti se stalno istih izložbi koje navodno trebaju očuvati vječne vrijednosti i ostvariti kratkoročne projekte, odnosno postaviti izložbe koje imaju veze sa sadašnjošću i registriraju društvene promjene. Zanimljivi su mi mudri, profinjeni pojedinačni postupci, koji ne pokazuju samo l’ art pour l’ art, već imaju socijalnu i gradsko-organizacijsku potku, rekao je Kos u jednom intervjuu.

Očito se nije radilo o praznim obećanjima. Da se Kos ambiciozno prihvatio društvenih pitanja pokazalo se već ovoga proljeća, kad je postavljena mala, ali vrlo zanimljiva izložba na temu radničke emigracije. Pod naslovom Gastarbajteri krilo se temeljito razračunavanje s fenomenom useljavanja i iseljavanja. Pritom je jedva koji aspekt ostao neobrađen. Kuratori su se brižno približili realnim strahovima i nadanjima, koja se vežu uz odluku napuštanja jedne zemlje. Tematizirane su teškoće samoorganizacije u tuđini, spoznaja kulturoloških razlika, predrasude protiv novih načina života, odnos prema vlastitom podrijetlu, prošlosti i budućnosti te njegove neprekidne mijene.

KOS VISOKO LETI

Na određen su način ove teme prisutne i u novoj izložbi. Što se događa kad se životne okolnosti odjednom promijene, kad se staro ostavi iza sebe, a teži novome? Što se događa kad čovjek iskoči s ustaljenoga kolosijeka i kad se upusti u eksperiment neizvjesnoga ishoda? O tim se pitanjima raspravlja, ovoga puta ne na primjeru stanovnika grada, već na primjeru grada samog. Tema je Stari Beč, a Wolfgang Kos okupio je oko sebe široki krug suradnika kako bi bacili pogled na mit Beč oko 1900.

Upuštanje u obradu teme koja je već dvadesetak godina predmet međunarodnih istraživanja, a već su joj 1980-ih godina bile posvećene uspješne izložbe (L’ apocalypse joyeuse. Vienne 1880-1930; Traum und Wirklichkeit), svjedoči o velikom samopouzdanju. No, Kos je zamislio nešto drukčije od ponovnog izlaganja Klimta, Loosa i Schielea. Ovoga se puta trebalo raditi o pretpovijesti, o povijesnom razvoju koji je doveo do pojave austrijske moderne. Time je preuzeta misao koja čini temelj još uvijek primjerene knjige Carla Schorskea (Beč krajem stoljeća: politika i kultura, Zagreb, 1997; njem. izd. 1980). Dok se Schorske uglavnom bavio razdobljem austrijskoga liberalizma, Stari Beč koncipiran je mnogo šire. Izložba koja se sastoji od petnaest odlomaka počinje s bidermajerom i završava u sadašnjosti. Ona ocrtava dvjesto godina povijesti grada, pri čemu je u fokusu slika koju je Beč stvorio o samome sebi - ta je slika nedjeljivo povezana s pojmovima secesija, Habsburška Monarhija, valcer i Sacher-torta.

POSJETITELJ U LABIRINTU

Beč mnogostruko živi u prošlosti i od nje. Grad se etablirao kao vrsta metropole pogleda unatrag - i ide mu dobro s tim imageom, stoji na početku izložbe. Zaista, Beč uvelike živi od turizma, što znači, od reprodukcije i prodaje starih klišeja. Ova ekonomična strategija, iako se čini vrlo modernom, nije izum kasnoga 20. stoljeća. Već u posljednjim godinama Monarhije došlo je do nostalgičnog osvrta na bidermajerski Beč. Kao ideal za projekciju poslužio je Franz Schubert: kompozitor je bio sveprisutan u javnosti, moglo ga se kupiti kao razglednicu, malu bistu, čak i kao sapun.

Iz ovakvog retrospektivnog pristupa proizašli su apsurdi protiv kojih su ustali napredniji pojedinci među nositeljima kulture. Otto Wagner i Karl Kraus smatrali su da se Beč treba posvetiti sadašnjosti i budućnosti, a ne prošlosti. Taj je zahtjev bio posve opravdan. Već na temelju enormnog porasta broja stanovnika bilo je jasno da se u pogledu infrastrukture mora nešto promijeniti: Beč je 1859. imao oko 430 000 stanovnika, a oko 1900. cijelih 1 800 000. Glavni grad Monarhije je postao metropola koja se svojom veličinom mogla usporediti samo s Berlinom, Londonom i Parizom. Za vladu i carsku kuću to je značilo da grad treba radikalno izmijeniti. Trebalo je žurno srušiti gradske zidine, maknuti stare kuće, sagraditi nove ulice, osigurati vodoopskrbu i napraviti nova groblja - Beč je desetljećima podsjećao na ogromno gradilište.

Nije čudo da se odasvud začuo protest protiv opsežne modernizacije. Ljudi su tugovali za starom, srednjovjekovnom gradskom jezgrom i vodili žučne rasprave o ljepoti prošlih epoha, recimo o gotici. Da bi podsjetio na izgubljeni prostorni osjećaj, odnosno na srednjovjekovnu suženost grada, arhitekt je izložbu djelomice konstruirao kao labirint. Ograničen visokim zidovima i pregradama posjetitelja se lukavo navodi na provlačenje kroz izložbene prostore. Događa se često da mora pričekati ili izbjegavati ljude ispred sebe. I u prostorima u kojima se tematizira 20. stoljeće velika je pažnja posvećena načinu prikazivanja, primjerice, kad se čovjek nađe suočen s prijeteći ogromnim izbornim plakatima iz ranih 1930-ih, kad su se u Beču dali naslutiti znakovi građanskog rata. Posebno je šokantan prostor u kojemu je obrađen nacionalsocijalizam. Tamo saznajemo o postojanju plana da se čitav 2. okrug (područje između Schwedenplatza i Pratera) u kojem je živio veliki dio židovske populacije, sravni sa zemljom. SS-Reichsführer Himmler objasnio je 1944. da se planira demoliranje starih gradova kako bi se time izbrisali tragovi omrznutih liberalnih i demokratskih razdoblja 19. i 20. stoljeća - a time i građevine historicizma i moderne.

BEČKI MIT PONOVO ROĐEN

Od rana koje mu je nanio Drugi svjetski rat Beč se oporavljao vrlo sporo, i to isključivo zahvaljujući međunarodnoj pomoći. No, do kritičkog suočavanja s NS-prošlošću nije nikada došlo. Umjesto toga ponovno su otkriveni već postojeći klišeji. Ljudi su rado citirali dobro staro vrijeme, govorili o valceru, caru i njegovoj mladoj supruzi Sissi. Bečki mit time je ponovno rođen. U filmovima iz 1950-ih godina Monarhija se prikazivala isključivo kao razdoblje nevinosti i čiste radosti. Kritički pristupi koji Monarhiju prikazuju kao vrijeme ljudskih nevolja i ugnjetavanja čitavih naroda do danas su u Beču nepoželjni - predobro se prodaju posteri s Klimtovim djelima i video vrpce s nastupima plešućih lipicanera.

Stari Beč pametna je i dojmljiva izložba. Mogla se ostvariti i temeljito prikazati sve važne aspekte teme, za nju je bilo potrebno mnogo prostora. A upravo njega u muzejskoj građevini na Karlsplatzu nema, pa je Wolfgang Kos prebjegao u Künstlerhaus preko puta - dakle, u kuću u kojoj je prije točno dvadeset godina održana već spomenuta izložba San i stvarnost. Treba pričekati kako bismo vidjeli hoće li Stari Beč biti jednako uspješan. Izložba to zaslužuje.

Georg Vasold

S njemačkoga prevela Libuše Jirsak