Samotnička lamentacija

Samotnička lamentacija

U Despotovu nastupu melankolija erotskih motiva obogaćuje intimni ton, a glazba Arsena Dedića stvara ozračje povjerenja i tuge. Više je tu osamljeničke lamentacije nego revolta i prosvjeda

Čini se da svakih desetak godina po jedan istaknuti hrvatski glumac izlazi na pozornicu s monodramom sastavljenom od tekstova Miroslava Krleže. Nakon Rade Šerbedžije iz osamdesetih (Krležin obračun s nama) i Božidara Oreškovića iz devedesetih (Ratni dnevnici) sada je to Dragan Despot (Na rubu pameti).

Izabrao je jamačno najtežu zadaću, prihvatio najveći rizik. Jer dok su njegovi prethodnici birali među Krležinim esejističkim i publicističkim tekstovima koji su najviše odgovarali određenom životnom trenutku i njima samima kao glumcima, koji će uz pomoć Krleže montažom fragmenata dramski sugestivno progovoriti o svome vremenu, Dragan Despot usredotočio se na samo jedan, u svakom pogledu vrlo zahtjevan tekst, roman Na rubu pameti, koji je osim kao književno djelo već poznat i priznat i na kazališnoj pozornici. U beogradskoj za svoje vrijeme vrlo spektakularnoj predstavi, koja je dugo bila na repertoaru, a njezin ju je redatelj Mata Miloševiću svojoj knjizi uvrstio među nekolicinu svojih najboljih ostvarenja, ulogu Doktora veličanstveno je ostvario Ljuba Tadić; u novije vrijeme u Varaždinu u režiji i adaptaciji Ozrena Prohića protagnistički pečat dao je predstavi Na rubu pameti Božidar Boban. Za razliku od glumačkih kolega koji su svoje monodramske nastupe uglavnom namijenili putovanjima i gostovanjima na različitim pozornicama, Dragan Despot dobio je gostoprimstvo Muzeja grada Zagreba, koji je ovom prigodom u svojem potkrovlju otvorio vrlo privlačan komorni scenski prostor.

HOTEL EUROPA

Više nego spaktakularan sukob sa suvremenicima iz licemjerne i agresivne društvene sredine u predvečerje fašizma i Drugoga svjetskoga rata, Despotovu je glumačkom habitusu i poimanju Krležina djela odgovarao komorni okvir osamljeničke ispovijedi. Uz pomoć dramaturginje Lade Martinac Kralj izabrao je dijelove koji najbolje stapaju epske i retoričke odlike teksta, tako da kronološki tijek ispovijedi pod visokom temperaturom uzbuđenja stvara grozničavu sliku pripovjedačeva stanja duha u sukobu sa stoglavom hidrom monolitnoga društva koje ga izopćuje i uništava. Polemika i triler dinamično se isprepleću u evokacijama susreta s društvenim moćnicima i njihovim svitama da bi najjače asocijativne učinke postizali u prolazima kroz Hotel Europa i kavanu istoga imena, u sjećanju na sugovornika koji se diči svojim europejstvom, što u Doktora izaziva bujicu prijezira prema svim klišejima tzv. pogleda na svijet.

Koliko god u pomno gradiranu, besprijekorno intoniranu, neumorno uvijek novu glumčevu sololokviju bilo izazova za intelektualan angažman auditorija, za puno suosjećanje s progonima i tjeskobama, do dramske napetosti živoga dijaloga, onoga iz kojega u višeglasju suprotstavljenih svijesti izvire traženje istine, ipak teško dolazi. Zato bi bila možda potrebno drugo lice ove drame, jedino koje je izvan okvira zatvorenoga društva, koje čak govori drugim jezikom, odnosno Valenta Žganca. Kada se roman Na rubu pameti postavlja na kazališnu scenu, poglavlje Lamentacije Valenta Žganca, bilo u sklopu većih cjelina, bilo kao samostalan dramolet, čini njegovu kulminaciju, susret dviju suprotstavljenih svijesti koji vodi prema otvaranju dalekosežnijega dijaloga, kakav ocrtani homo cylindricus i uzbuđeni otpadnik iz njegova društva teško nalaze. No to bi već bila neka druga predstava. U Despotovu nastupu melankolija erotskih motiva obogaćuje intimni ton, a glazba Arsena Dedića stvara ozračje povjerenja i tuge. Više je tu osamljeničke lamentacije nego revolta i prosvjeda, koji pak više nego današnju zbilju zahvaća samo kazalište, koje u našim danima ne daje više prigoda glumcima, piscima i publici. Jer pisac može možda i čekati, publika se može razići na druge, trenutno privlačnije strane, a glumac? Monodrama je vrlo častan, ali ipak samo privremen izlaz. U svakom slučaju komorni scenski prostor u Opatičkoj 20 otvoren je na najprimjereniji način, i u njemu se može nakon Despotova s Krležom poželjeti i nove susrete.

Marija Grgičević