Ritam beskonačnoga

Ritam beskonačnoga

Ograničenoj ljudskoj egzistenciji lišenoj esencijalnoga smisla suprotstavio je totalnu oslobođenost od smisla. Ništa nije zatvoreno, kretanje se odvija u svim smjerovima, nema napredovanja niti nazadovanja, početka ili kraja

I kada ovaj gubitak osjećam kao osoban, pitam se zašto je to tako. Jesu li razlozi sebični, jer otišao je jedan mentor čiji je samo pogled ili osmijeh bio dovoljan, ili je to stoga što je odlazak velikana uvijek i osobni gubitak za svakoga od nas. Svi su meandri načinjeni, ipak i onaj posljednji.

Njegovu su umjetnost voljeli i oni koji je možda nisu posve razumjeli, koji nisu znali razloge njezina nastanka, ona je govorila na svoj način mnogima. Čistoćom svoga izraza, upornošću jednoga tijeka koji se opirao neizbježnom. Ocrtavajući vrijeme samo, njegova se umjetnost kretala u vremenu stvarajući cjelinu i kontinuitet koji je tek nakon niza desetljeća postao jasan baš svima. Knifer ne ponavlja zato jer nema što drugo reći, mogu zamisliti shvaćanje intelektualca, on ponavlja jer se nema mnogo toga za reći, varijacije istoga poput života sama, njegovo ritmičko pulsiranje kao dah i izdah. Ritam vertikala i horizontala, slikarske plohe koje bez boje sažimaju prisutnost/odsutnost svjetlosti, znak kao forma, posvemašnji likovni redukcionizam, sve se to čini manje važnim u odnosu na upornost kojom se ista rečenica varirala više od četrdeset godina. Poput kaligrafije ili strogoga pisma svojom apstrakcijom ostavljala je mogućnost samo za slijeđenje toga beskonačnoga puta upisana u prostor kao arhitektonski putokaz. A možda i nije riječ o pismu, a ni o putu, nego o stanci, interpunkciji, metaznaku kontinuiranu jednim cijelim životom.

Uspostavljanje reda apsurdu egzistencije u prkos. Kretanje likovnim prostorom upornim ponavljanjem istog. Ideja, znak, potez, ozbiljna igra na rubu pameti, nasmijan pogled na svijet pod upitnikom. Ili možda, kako Ješa Denegri kaže, konkretiziranje beskonačnoga. U svim smjerovima jednako, isti početak i kraj bez razlike, odražavanje gore onoga što je dolje. Maljevič je slikao odsutnost predmetnoga svijeta kako bi zahvatio duhovni pogled i osjećanje metafizičkoga svijeta, njegov crni kvadrat slika je stanja, možda čak i stvaran prolaz u beskonačno Jedno. Maljevičev crni kvadrat Knifer je razveo uspostavljajući tijek, u duhovno stanje uveo je ritam beskonačnoga u isprepletanju sa stvarnim, fizičkim svijetom. Ograničenoj ljudskoj egzistenciji lišenoj esencijalnoga smisla suprotstavio je totalnu oslobođenost od smisla. Ništa nije zatvoreno, kretanje se odvija u svim smjerovima, nema napredovanja niti nazadovanja, početka ili kraja. U likovnoj igri sa životom provukao je jednu nit, jedan uvijek isti ornamentalni znak kroz vlastiti život, uporno ispunjavajući gotovo uvijek iste plohe. Prihvaćanje igre ponavljanja i ritam istoga. I sada kada smo suočeni sa posljednjim meandrom možemo se vratiti na početak, ili krenuti unatraške od sredine, posve je svejedno. Tko zna, možda u tom labirintu nađemo utjehu za najveći apsurd života, a to je njegova konačnost, smrt sama.

Vjerojatno sam svoje posljednje slike već načinio, a prve možda nisam, Kniferova je rečenica kojom je Zvonko Maković započeo tekst umjetnikove velike monografije (Meandar, 2001). Ja ću s njom završiti ovaj pozdrav, svakako ne posljednji, jer svaki put kada nasmijan prođeš mojim mislima, ja ću te osmijehom ponovno pozdraviti.

Tanja Masnec Šoškić