Pustinjski soundtrack

Pustinjski soundtrack

Intrigantni sastav iz Arizone, poznat kako po svom instrumentalnom određenju, tako i po vezi s profiliranijim alternativnim sastavima američkog jugozapada (Giant Sand, Calexico), zagrebačkoj se publici predstavio jednočlanim nastupom. Naime, vođa skupine, Bill Elm, uz potporu matrica i programiranoga zvuka, jednosatni je nastup proveo uz klavijature i zaštitni znak FODM-zvuka, pedal-steel gitaru.

Poznato je da je instrumentalni rock, često s vrlo dobrim razlogom, jedan od najsigurnijih rastjerivača slušateIja. No, u slučaju FODM, umjesto u stimulantima koji tu vrst glazbe čine znatno slušljivijom, tajna privlačnosti leži u kombinaciji pejzažnoga zvuka - uzbudljivih i eklektičnih glazbenih razmišljanja koja, posve slučajno, nisu nadopunjena vokalom. Vjerojatno zahvaljujući krajoliku karakterističnu za mjesto s kojeg FODM potječu, zvuk koji je ove večeri Elm sam proizveo, a koji se nije znatno razlikovao od onoga čitavog sastava, imao je svojevrsnu pustinjsku kvalitetu i vrlo je zorno dočaravao poetičnost pustih prostranstava.

Repertoarno, Elm je gotovo isključivo posegnuo za filmskom, odnosno filmičnom glazbom. Tako smo imali prilike čuti kompozicije napisane za jedan dokumentarni film te dijelove soundtracka za klasik nijemoga filma Kabinet dr. Caligarija (još jedno vrhunsko ostvarenje Alamo Drafthousa u seriji spajanja žive glazbe s klasicima nijemoga filma). Ostatak materijala koncentrirao se na posljednja dva albuma FODM, Under the Sun i Random Harvest.

ZVUK KOJI STVARA SLIKE

Oduvijek isticana filmičnost glazbe FODM, u gore navedenim opusima, napokon je dobila i materijalizaciju. Uz Elmove melodije gledali smo pozadinsku projekciju (uglavnom pustinjsku vjetrometinu) koja je glazbu komplementirala efektnije negoli vokal. Iako se, dakle, više ne može govoriti o soundtracku za »film koji nikada neće biti snimljen«, glazbu FODM najbolje ćemo opisati ako kažemo da je riječ o zvuku koji pred slušateljevim očima stvara slike ili »savršen road music za prašnjavu pustinjsku cestu«. Elmova melodična pedal-steel gitara s reverb-efektom i njezino ugodno zavijanje počivali su na nešto tamnijoj podlozi negoli smo to navikli. Isto tako, prednost je dana eksperimentalnijoj strani sastava. Namjerno preteški basovi i povremeni noise-efekti melodijama su davali bogat i dubok, no uznemirujuć ton. Bilo je tu svega, od glasne, bijesne Overload, preko teže distorzije i basa On the Shore do mekših, gotovo jazzy melodija, poput For All Time. Dakle, govoreći jezikom filmske ugođajnosti, umjesto suncem zapečene zemlje indie rock-verzije Morriconeovih vesterna, čuli smo pomalo jezovit zvuk olujne pustinje u noći nekog od budućih Lynchovih filmova.

Iako jasno prisutna retrosenzibiliteta, ovaj nastup nije podsjetio ni na kakav oblik revivala, nego je, naglašeno se igrajući raspoloženjima, jasno predstavio potpuno originalan glazbeni izraz s natruhama ironije, koji se mora svidjeti svakom iole alternativnijem ljubitelju filmske glazbe.

Velimir Cindrić