Pučka trijada

Pučka trijada

Između vulgarizma i eksploatacije, nijedna od spomenutih produkcija nije iznevjerila svoju publiku

Kazalište kao oblik javne komunikacije gubi bitku s privlačnijim i prihvatljivijim medijskim oblicima zabave i tek ponekad kulture, čija je produkcija mnogostruko slađa od ponekad nerazumljiva ustrajavanja na vječnim istinama posredovanim licima i pričama iz, recimo, antike. Zato kazalište, čak i unatoč festivalskim okupljanjima koje, zanosimo se iluzijom, samo domaća publika toliko voli, ipak ostaje sve pustiji otok u moru komercijalnih, stoga bržih i u sve provokativniji celofan zamotanih fast fun sadržaja. Ipak, ponekad nije tako. Osim alternativnih kazališnih aktivnosti, onih na uvjetno rečeno gornjem rubu oko glavne struje ili obožavana mainstreama, koji obično ostaju u društvu jednako povlaštene ili pripuštene publike, postoji i kazališna scena ili oni njezini izdanci koji se ne daju podvrgnuti jednostavnoj klasifikaciji.

Puki je slučaj htio da u tri dana različitim zagrebačkim pozornicama protutnje ili tek prošapću čak tri različita primjera kazališnoga rubnog, ali nikako i elitističkog. U Gavelli je Teatar Omega gostovao s komadom Ante Tomića i Ivice Ivaniševića Nismo svi za raj, a nakon toga i Teatar 54 s Tužnom pričom o Piramu i Tizbi, dok je u Tvornici nastupila Arijana Čulina s Nemoj se rodit ka žensko.

HADŽIĆEVSKA SATIRA S PREPOZNAVANJEM

Slučaj Teatra Omega Stojana Matavulja najjednostavniji je od tri. Sudeći po neveliku i ne odveć informativnom programskom letku, riječ je o još jednom pobunjenom glumcu, ovaj put članu ansambla varaždinskog HNK, koji je krenuo i putem privatnoga poduzetništva te režirao i, uz Ines Bojanić, i glumi u predstavi prema satiričnom pučkom dramoletu provjereno duhovita splitskog dvojca Ivanišević-Tomić. Kao i u Krovnoj udruzi, autori su burnu zbilju pretočili u jednostavan zaplet, za što im je ovaj put poslužila tranzicija.

Promjenom društvenog uređenja, nekadašnji su prvoborci Partije i vjernici Revolucije ponovno pronašli religiju, pa je tako i arhetipski Dalmatinac Krakun pri susretu s dijalektalno neodlučnim Anđelom, nebeskim skretničarem, nakon početne nevjerice prihvatio svojevrsno iznuđeno ispovijedanje vlastitoga životnog puta. U prepucavanjima o pogreškama Crkve i Partije, komedija nimalo ne zaostaje za žuđenim uzorom hadžićevske satire, pogotovo zato što efektno pogađa cilj - prepoznavanje koje rezultira potvrdnom reakcijom publike čak i ne onim mjestima koja nisu opća.

PRORAČUNATA KIČ-PERSPEKTIVA

I dok varaždinska neovisna produkcija nudi laku satiru pučkoga podrijetla, Arijana Čulina i Snježana Sinovčić Šiškov u Nemoj se rodit ka žensko umjesto ikakva žanra nude najniže podilaženje publici iz navodno ženske, a zapravo proračunate perspektive. Monodrama glumice splitskog HNK i iznimno dobro prodavane autorice laka štiva i nije ništa drugo nego logičan marketinški potez. Nemoj se rodit ka žensko zbirka je loših viceva, još gorih gegova, neopisivo loše i primitivne glume te songova za koje se ništa bolje ne može reći. Ovdje nije riječ o poigravanju s kič-estetikom, ni o autorski opravdanoj transgresivnosti, to je jednostavno najgora vrsta humora kakvu više, kad je već spomenut medijski ambijent, ne pripušta ne samo nacionalna nego čak ni lokalne televizije.

S druge strane, Tvornica je, sudeći po popunjenosti četvrte i posljednje zagrebačke izvedbe, bila premala za sve koji su takvu predstavu željeli vidjeti. Znajući to, ne treba se toliko čuditi publici, jer ona ima pravo gledati što želi za svoj novac. Ono o čemu treba razmisliti jest nagrada Marin Držićkoju je autorica dobila prošle godine, za tekst koji je, sudeći po kritikama, čak i u domicilnoj splitskoj sredini i s jakim redateljskim imenom, propao. Treba li već povući paralelu između smisla i nesmisla, Arijana Čulina čak ne nudi ni retoriku pobunjenoga ženstva, kao njezina nerijetko prozivana kolegica Vedrana Rudan, nego upravo netalasanjem izaziva popularnost, i u tome leži ključna razlikovna pojedinost između riječke književnice i splitske promućurne prodavačice vulgarne magle.

IZMEĐU ZAGRIŽENA AMATERIZMA I ATRAKCIJE

Iako publike nije bilo u toliku broju, treća od produkcija o kojima je ovdje riječ najkontroverznija je, ali istodobno i najkazališnija u gotovo temeljnom smislu. Iza imena Teatar 54, koji je u Gavelli izveo Tužnu priču o Piramu i Tizbi ne krije se još jedna putujuća družina, privatno kazalište nekog od prvaka HNK ili nešto slično. Riječ je o jedinstvenu fenomenu - trupi koju čine zatvorenici najstrožega domaćeg zatvora.

U sklopu različitih aktivnosti kojima se ubojicama, silovateljima, dilerima, oružanim pljačkašima i ostalima pokušavaju skratiti predugi lepoglavski dani postoji i dramska sekcija. Kako se robijašima nije svidio prijedlog svećenika kaznionice da igraju njegov mirakul na temu Ivana Krstitelja, sami su pokušali naći nešto zanimljivije. Pomogao im je Stojan Matavulj izvukavši, u trenutku zaista genijalna nadahnuća, iz riznice dramske literature i više nego prikladnu epizodu iz Shakespeareova Sna ivanjske noći.

Tako je vjerojatno jedna od Bardovih najduhovitijih paralelnih fabula o nespretnim amaterima u susretu s kanonskom pričom o Piramu, Tizbi, lavu i zidu pronašla i svoju iznimno odgovarajuću interpretaciju. Teatar 54 ne glumi, nego na pozornici postoji upravo primarno, kao Pasolinijevi naturščici, koji ono što im ta pozicija nudi, i čini, ne mogu sakriti. Iskonski zagriženi amaterizam, svojstven kako zanatlijama kod Shakespearea tako i zatvorenicima Lepoglave, rezultirao je predstavom posve pomaknuta kazališnog fokusa i sasvim drukčije izvedbene strukture. Ipak, razlog zanimanja publike za ovu produkciju leži i u mogućnosti barem takva, scenskog susreta s pravim zatvorenicima, možda i prije nego u pokušaju pronalaženja alternativnih kazališnih putova. Zato i činjenica gostovanja Teatra 54 u Gavelli pleše na rubu eksploatacije i cirkuske atrakcije, gdje bi sljedeća točka bila žena s bradom, a nakon nje patuljci.

PUBLIKA I(LI) UMJETNOST?

Između vulgarizma i eksploatacije, nijedna od spomenutih produkcija, ipak, svoju publiku nije iznevjerila, što govori da kazalište još čuva onaj primarni histrionski efekt, iako su sve tri poprilično udaljene od razine na kojoj je nekad to radio Teatar u gostima ili još rade Histrioni. Ipak, jedna izvedba Arijane Čulina trebala bi biti argument svima koji u kandidaturama za ravnateljska mjesta pišu floskule o povratku publike u kazalište i istodobnom umjetničkom uzletu. Prava je umjetnost (ne)mogućeg pomiriti te dvije, nažalost i prečesto ipak suprotstavljene, tendencije.

Igor Ružić