Primijenjeno djelovanje

Primijenjeno djelovanje

Možda je riječ i o stvaranju nove hibridne vrste, koja nije više klasična umjetnička, a ni isključivo primijenjena fotografija. Koristeći se primijenjenosti djela, autor njezinom umjetničkom stranom može komentirati i poručivati upravo suprotno od onoga što bi fotografija poručivala kao isključivo primijenjena, a početna primijenjenost postaje važan dio njezine nove umjetničke poruke

Pitanje primijenjenosti i umjetnosti, postavljeno u obliku tribine i izložbe Interferencije stvarnosti u Kulturno-informativnom centru, moglo bi se objasniti proširenjem može li nešto namijenjeno jednoj svrsi prerasti svoju svrhu i postati nešto drugo. Što se tiče fotografije, povijest na to odgovara činjenicama da su još i Đuro Griesbach, koji je radio za Exportdrvo, Zlatko Movrin, koji je fotografirao za Prvomajsku, Jozo Četković, za modnu industriju, izlagali na fotografskim izložbama izbor iz takvih svojih fotografija i nisu radili razliku između primijenjene i umjetničke fotografije.

UMJETNOST I SVRHOVITOST

Izložba u KIC-u odgovara izborom reklamnih fotografija Daga Oršića, Mare Milin, Jasenka Rasola, Ivane Vučić, Nine Šolića, Maria Krištofića, Fedora Vučemilovića i drugih sve od reda umjetničkih fotografa. Poznati primjer izvana odgovara Toscanijevim Benettonovim plakatima, čije poruke nisu bile ono za što su reklamni plakati izvorno bili naručeni.

Iako umjetnost i svrhovitost nisu izrazito kompatibilni pojmovi, u vremenu kada fotografija postaje masovna umjetnost, posve je logično da se provlači i dodatna mogućnost djelovanja. Ona zapravo dobiva novi smisao, koji bi se mogao nazvati komunikativnost. Putem masovnih reklama, fotografija dopire svagdje, a koristeći se medijem reklame koji se obraća i uvjerava, ona se isravno, mnogo izravnije od klasične fotografije, obraća primatelju. S jedne strane fotografija pritom može prestati biti reklama i dovesti do toga da se autor koristi reklamnim medijem samo kao oblikom na kojem lebdi do publike koristeći ga kao što bi se tajni agent ili superman koristio odijelom obična poslovnog čovjeka, kako bi prerušen u obično i svakodnevno pošao dalje i dublje. S druge strane umjetnička fotografija može skrenuti u to da se reklamom jednostavno koristi kao oblikom postojanja, jer reklama jest današnji oblik postojanja, a umjetnost se referira na zbilji. S treće strane može biti samo riječ o tome da reklama uz reklamne poruke nosi i one estetske, i tako poručuje u većoj ili manjoj mjeri i autorove subjektivne poruke. No, sve tri strane samo su pitanje nijansi jednog te istog spektra. Umjetnost nema granica i zašto bi je reklama, koja je širok oblik današnje komunikacije - ograničavala. U velikoj konkurenciji reklama, upravo se traži sve veća kreativnost, ono nešto što čini estetsku caku, radi šalu, zanimljivi obrat, dodaje i iskrivljuje, a ne mora nužno poput konzervativna klijenta, postaviti i uočiti čvrste granice. I reklama zove umjetnost, kao što i umjetnost zove reklamu.

NOVČANO VREDNOVANJE

U Hrvatskoj je situacija još možda malo posebnija, uz nemogućnost da autori žive isključivo od umjetnosti otvoren je pojačan priljev umjetnosti u reklamu, a i uz rast broja reklamnih digitalnih dizajniranih fotografija fotografa zasigurno se povećava mogućnost svrstavanja barem nekolicinu autora među one koji reklamu koriste kao novu osobinu umjetničkog medija. Možda je riječ i o stvaranju nove hibridne vrste, koja nije više klasična umjetnička, a ni isključivo primijenjena fotografija, a otvorene su i mogućnosti novih poruka koje takva fotografija nosi. Koristeći se primijenjenosti djela, autor njezinom umjetničkom stranom može komentirati i poručivati upravo suprotno od onoga što bi fotografija poručivala kao isključivo primijenjena, a početna primijenjenost postaje važan dio njezine nove umjetničke poruke. O samu stavu koji pritom zauzima autor govori i sama situacija izlaganja, važno je da li je ona galerijska ili joj prethodi svrsishodnost. Tako je, primjerice, Robert Leš nedavno u istom galerijskom prostoru KIC-a izložio industrijske hale, koje su za klijenta bile lijepe i bile su tvrtke u najboljem mogućem svjetlu, dok su u KIC-u govorile o hladnoći, otuđenosti, dehumaniziranim prostorima, koji su se i tehnički preklapali s fotografijama, primjerice umjetničkih krajolika, jer se snimaju jednakom širokokutnom kamerom.

Dodatno vrlo pragmatično pitanje, u kojem se umjetnost u Hrvatskoj zrcali u primijenjenoj fotografiji, ono je koje se odnosi na vrednovanje, i to ono koje je za ove krajeve najčudnije - novčano vrednovanje. Kao što ne postoji kriterij i stroga klasifikacija novčanoga vrednovanja u umjetnosti, ne postoji često ni u reklamnoj fotografiji, i uglavnom je riječ o individualnom dogovoru. Na tribini su Damir Fabijanić, Branka Hlevnjak, Ivan Doroghy, Dag Oršić, Damir Ciglar i Olena Munuilenko razgovarali o problemu zaštite autorskih prava i određivanja kriterija naknade, a u tu svrhu sekcija za fotografu u ULUPUH-u priprema vodič kroz autorska prava.

Dina Ivan