Pjesma zaboravljenih

Pjesma zaboravljenih

Svojim laganim tonom u pristupu (bazno dickensovskoj) građi Clementov opus bliži je uracima poput Billyja Eliotta ili Društva mrtvih pjesnika negoli tematskim mu srodnicima Magdalenine sestre ili Pjesma za odrpanca

Smješten u četrdesete godine 20. stoljeća u ruralnu Francusku, u školu za problematične dječake, redateljski debi Cristophea Barratiera Clementov opus prezentira dobro poznatu i jednako tako dobro prožvakanu temu o odnosu (duhovno) naprednog i senzibiliziranog učitelja koji inspirira učenika(e) (mahom one od kojih su svi digli ruke ili žive u toliko rigidnim uvjetima da do izražaja niti ne može doći njihova osobnost) na pronalaženje pravog životnoga puta, na vjeru u sebe i svoje mogućnosti. Formula je to, naime, u raznim varijacijama korištena u mnogim filmovima; ipak, unatoč zadanostima koje su kao podžanr postavili predšasnici, Barratier iznjedruje začudno svjež film. Naime, usprkos recikliranom neoriginalnom motivu premise, bez baznih iznenađenja (jedan je to od onih uradaka u kojem je sve uredno i konvencionalno predvidivo, na svome mjestu - glumci, fotografija, scenografija, režija, scenarij... ), film je prepun šarma - istog onakvog kakvog učitelj (simpatična ekranska nazočnost Gerarda Jugnota) vidi u svojim učenicima. Stoga je svojim laganim tonom u pristupu (bazno dickensovskoj) građi Clementov opus bliži uracima poput Billyja Eliotta ili Društva mrtvih pjesnika negoli tematskim mu srodnicima Magdalenine sestre ili Pjesma za odrpanca.

Ljupka ubavost

Skromno je to i toplo djelce koje dobrohotnošću kakvu pronosi svakako spada u blagdanski repertoar i dio božićne atmosfere; a što je najvažnije - ne stidi se svojih dobrih vibracija odnosno ni ne pokušava ih prekriti pretencioznim intelektualizmom i psihologiziranjem. Ipak, njegova ganutljiva ljupka ubavost ne zanemaruje svoju mračniju stranu, što je savršeno prepoznala i dočarala fotografija Dominique Gentil u kojoj starinski nostalgični interijeri i eksterijeri pokrajine Puy-de-Dome, kroz neobične no nenametljive kuteve i osvjetljenja pronose ozračje prohujalog, tradicije, ali i korijenske ideje filma - umjetnošću do karakterne preobrazbe. Naime od odbačenih i kriminalu sklonih štićenika doma učitelj stvara fascinantan zbor, time mijenjajući ne samo njihove živote. Jer, jedan ‘zaboravljeni’ učitelj-propali skladatelj tako pronalazi nadu u jednako ‘zaboravljenim’ dječacima; oni jednako tako kroz ‘zaboravljenog’ pronalaze sebe. Pjevanje postaje sublimacija grubosti njihova miljea, života, svakodnevnice, baš kao što i glazba Bruna Coulaisa (dobitnica ovogodišnje Europske filmske nagrade) nadahnjuje naraciju i s njome je neraskidivo povezana. Pa ako su ti koralni napjevi katkad i dominantni i zauzimaju isuviše prostora, baš kao što se kao zamjerka djelu može uzeti ponešto konfuzna flashback struktura odnosno suvišak sentimentalnosti; cjelokupan rezultat ipak je superiorno realizirana feel-good drama, tempirana i više-manje izbalansirana u svim svojim sastavnicama. A to je samo po sebi sasvim dovoljna preporuka.

Katarina Marić