Piščeva maramica

Sve dok nisam postao punoljetan, nisam nikada vidio živa književnika. Grad u kojem sam se rodio bio je odveć daleko, škole u koje sam išao bile su odveć malene, pa se tako nikada nijedan pisac nije potrudio do nas. I, mislim da je to glavni razlog što sam poslije i sam postao pisac.

Budući, naime, da nam pisci nisu dolazili, morali smo ih zamišljati. A kako su nam se knjige sviđale, onda smo pisce u tom zamišljanju idealizirali. Idealizirali smo ih isto onako kako smo idealizirali i junake njihovih knjiga. A tko ne bi i sam želio postati takav, naime idealan? Tako sam i ja, u toj težnji prema idealu, počeo pisati, i na kraju sam i postao pisac.

No, nemojmo preskakati. Nismo mi pisce odmah idealizirali, jer nismo ih ispočetka nikako ni zamišljali. Zapravo smo tada - na prvim koracima - vjerovali da se knjige proizvode u nekakvoj tvornici, gdje se mnogo stručnjaka oko toga trudi: naprosto nam nije išlo u glavu da bi samo jedan čovjek mogao - pišući perom i štilom - nadrljati pet stotina stranica. Tako smo ime pisca na naslovnoj stranici vidjeli kao zaštitini znak firme koja je knjigu proizvela, baš kao što je to slučaj na kutijama za cipele ili kutijama za kekse.

Poslije smo, dakako, počeli uviđati da je to piščevo ime, i da postoji ili je postojao netko tko se zove upravo Victor Hugo ili Jules Verne. Mi smo ta imena izgovarali onako kako se pišu, i bilo nam je i logično što su ona tako neobična: pisac, koji je bio kadar izmisliti onako nevjerojatne stvari, mora biti čovjek posve drugačiji od nas, mora živjeti negdje jako daleko, pa se to i po njegovu imenu mora vidjeti.

No i poslije, kad smo uvidjeli da knjige pišu i domaći ljudi, opet smo zamišljali da su to neke posve specijalne osobe. U tome su nas uvjerenju učvrstila ona skromna iskustva koja smo s piscima ipak imali: vidjeli smo, recimo, u filmskom žurnalu Krležu kako putuje s drugom Titom u Egipat na brodu Galeb. A onaj tko je svaki dan u društvu s drugom Titom, može, dakako, biti samo posve osobit čovjek, mnogo bolji od nas, pa se vrijedi i truditi da postaneš takav.

A ako se i ne vrijedi truditi, opet su pisci nešto specijalno. U gimnaziji, recimo, kad sam već i sam pisao pjesme, doznao sam i za A. B. Šimića, koji je u trenutku smrti imao samo deset godina više nego ja tada. Potresnom mi se činila pomisao da su Šimića pjesme ubile: pravi pjesnici stvaraju pjesme od vlastitog života i potom umiru, a tko ne umre, znači da i nije pjesnik. Pitao sam se do čega mi je više stalo, do života ili do poezije.

Poslije je bilo još tih faza, ali sve su se svodile na isto: pisci su neka osobita bića, nešto iznimno, i zato vrijedi težiti da im čovjek bude sličan. Oni su mudri i čestiti ljudi, pa kad onako pišu, kako onda tek govore, kako onda tek misle? I, neprestano sam se pitao da li bih mogao i sam postati takav, da li bih mogao svojim pisanjem zaslužiti da budem takav.

I, tako sam pisao. Zato sam bio već sasvim ogrezao u pisanju kad sam vidio prvoga živa pisca i kad sam se uvjerio koliko je moja predodžba o književnicima bila naivna. Prvi moj živi pisac - na nekoj tribini u Studentskom centru - zamuckivao je dok je govorio, bio je neuredno odjeven i brisao je nos maramicom koja je veličinom i dezenom podsjećala na stolnjak. Poslije sam ga još čuo i kako psuje i vidio gdje nestaje za vratima zahoda otkopčavajući u hodu rasporak. A bio je to autor kojega sam s oduševljenjem čitao, zbog kojega sam želio postati pisac!

Poslije mi se slično iskustvo još nekoliko puta ponovilo, i tako sam shvatio da pisci kao osobe nipošto nisu dobra reklama za svoja djela. Shvatio sam da su ta djela mnogo bolja od njih samih, da oni nisu bogatiji od svojih tekstova, nego siromašniji. Shvatio sam da poznavanje pisca može samo pokvariti predodžbu o njegovu djelu. I, mnogi su pisci to znali: pročitao sam negdje baš tih godina kako se Maupassant nije dao fotografirati, a pogotovo je branio da mu se slika objavljuje; htio je da njegovi tekstovi govore sami za sebe. Uvidio sam da je to mudro i odlučio da odsad neću obraćati pozornost na žive pisce.

Ali, kao što sam već rekao, do toga sam časa bio već ogrezao u pisanju, postao sam i sam pisac. I, često sam se smješkao - kako sam upoznavao sve više pisaca - onoj svojoj nekadašnjoj naivnoj predodžbi o književnicima. Sve dok nisam u jednom času razumio kako to i nije bila samo moja naivna predodžba, nego predodžba cijeloga svijeta: nisam se samo ja otrijeznio, nego se otrijeznio sav svijet.

Evo o čemu govorim: u ono vrijeme kada sam ja bio mlad, vjerovalo se svuda - a ne samo u dalekim pokrajinskim gradićima - da su pisci ljudi bolji od nas, i da se na njih treba ugledati. A onda se razumjelo da to baš i nije sasvim tako, otprilike u ono vrijeme kad sam to otkrio i ja (uostalom, možda i nisam otkrio, nego mi je to došapnuo duh vremena). I ne samo da se razumjelo, nego se stalo tako i pisati i čitati: čitatelji znaju da je pisac sirotan kao i oni sami, a pisci opet svoju slabost otvoreno priznaju. Zato se i ne usude pisati ni o čemu većem, ozbiljnijem i jačem: ako su jadni kao i čitatelji, onda i ne mogu pretendirati na velike teme. Zato govore ponajviše o sebi, a čitatelji im to dopuštaju. Eto, to vam je današnja situacija.

A u toj situaciji ja - kao pisac - ponekad odlazim u škole. I, ondje me djeca pitaju kako sam i zašto postao pisac. I, dakako, ja tada muljam i izmišljam, jer im ne mogu reći ono što je jedino istina: da sam postao pisac zato što mi se nikad nije dogodilo ono što se upravo toga trenutka događa njima. I da bi onaj među njima tko doista želi biti pisac najbolje uradio da smjesta ode, kako me ne bi ni vidio ni čuo.