Pet generacija, pet umjetnika

Pet generacija, pet umjetnika

Nedvojbeno je da su se tijekom stoljeća mijenjale metode poučavanja, da su danas bogatiji i raznovrsniji materijal i tehnologije. No jedno je ostalo isto - poticanje umjetničke slobode i razvijajanje učeničke kreativnosti. I to je je ono što čini vis vitalis stoljeće stare splitske Umjetničke škole. Taj continuum pokazao se izvrstan - nekad učenik, a danas pedagog u istoj školi!

Splitska Škola likovnih umjetnosti uskoro će (2007) obilježiti stotinu godinu uspješna djelovanja. Tijekom duga stoljeća škola je obrazovala i odgojila brojne eminentne umjetnike i kulturne djelatnike. Ovdje su početne vještine stekli, između ostalih, Cata Dujšin, Vjekoslav Parač i Juraj Plančić te prva saznanja o umjetnosti dobili Ante Kaštelančić i Marin Studin... Mnogima od njih učitelji su bili književnik Dinko Šimunović, slikar Emanuel Vidović i glazbenik Josip Hatze.

Profesori iz ove škole, ali i njezini bivši i sadašnji učenici, vođeni ljubavlju prema belle arte i idejom da je umjetnost najbožanskija od svih ljudskih radnji, ovdje su pružali, odnosno dobivali, početne informacije o kamenu, glini i boji, učili o raznovrsnim grafičkim tehnikama, važnosti dizajna i o fotografiji. Brojnim izložbama, projektima, međunarodnim i državnim natjecanjima, njezini učenici i profesori stekli su priznanja i potvrdili ugled te ostavili neizbrisiv trag u povijesti splitskog i hrvatskog obrazovanja i kulture.

Projekt Pet generacija samo je jedan od planiranih kojima ova škola želi obilježiti stoljetno djelovanje. Projekt je financijski potpomoglo Ministarstvo kulture RH, a svrha mu je predstaviti pet splitskih umjetnika, pet različitih generacija, koji su u ovoj školi bili učenici, a potom i profesori.

STARA I NOVA ESTETIKA

Pojava akademskoga kipara Radoslava Duhovića (1929, Žrnovo na Korčuli) i njegovo sudjelovanje na izložbi svojevrstan je kuriozitet. Naime, Duhović je bio u prvoj poslijeratnoj generaciji (maturirao 1951) koji se, nakon završene zagrebačke ALU (klasa F. Kršinića) vratio u školu i u njoj ostao četrdesetak godina, sve do umirovljenja 1994. godine.

»Shvatio sam kako ne smijem vrijeđati kamen«, izjavio je u katalogu akademski kipar Paško Čule (1939, Kljaci kod Drniša). Čule je diplomirao u Ljubljani 1970, a u školi je kao profesor radio od 1995. do 2004, kada odlazi u mirovinu. I Čulu, kao i Duhovića, opija bjelina i začudna otmjenost kamena - kozmogonijskoga materijala. Nedifiniran kamen za njh je izazov. I nakon kreativnoga procesa, tijekom kojeg umjetnikova ruka odstrani suvišno, iskoči nova forma golog kamena i otkriva se oslobođena umjetnikova mašta...

I eto nam nove estetike!

Miroslav Radeljak (1953, Knin) diplomu akadademskoga slikara keramičara stekao je u Beogradu. U splitskoj školi radi od 1992. godine. U radu prednost daje keramici. Na izložbi Pet generacija zaokupljen je značenjem limesa. Što je limes? Nije li to ona crta između mora i obale? Ili je to drhtaj pijeska pred nadolazećim valom? I jesu li proizvodi limesa oni divovski keramički obluci koje nam je u zanimljivoj igri predstavio Radeljak?

Uz kamen i keramiku, ravnopravno se na izložbi složilo i staklo akademske kiparice Julijane Voloder (1964, Zadar). Ona je diplomirala na ALU u Zagrebu (klasa prof. Stipe Sikirice), a u školi radi od 1996. godine. Julijana Voloder čvrsta je u odluci da je njezin temeljni medij - staklo! Možda je staklo metafora za ženu, jer njegova krhkost i prozračnost najbolje interpretira ženski akt, tankoćutnu žensku intimu, sapetu strast u pokretu i suzdržanu putenost u oblinama.

PET RAZLIČITIH SENZIBILITETA

Autor je, izbornik radova, izložbe Pet generacija akademski slikar Kristijan Falak (1972, Split). Falak je ujedno izlagač na izložbi. Predstavio se novim vizualnim medijima, premda je diplomirao slikarstvo na Accademia di belle arti u Firenci.

Svi umjetnici nedvojbeno su različiti po umjetničkom senzibilitetu, osobnom rukopisu, području rada i materijalu kojim se koriste. Zajednički su im počeci i zajednički im je povratak - Umjetnička škola. U međuvremenu su neki od njih ostvarili svoja umjetnička i istraživačka putovanja, na kojima su pokušali osmišljavati kaos i transcendirati prostor i vrijeme. Neki od njih još putuju i istodobno podučavaju nove generacije. Pomažu im oprostiti se od djetinjstva sudjelujući u njihovu umjetničkom opismenjavanju i sazrijevanju kako bi oni, za koju godinu, kad nauče imitirati stare majstore i slavne umjetnike, postali sudionici novoga povratka.

Ideja i razlog za povratak u školu vjerojatno su bili individualni za svakog od njih. Jer kako piše u katalogu: »Trebalo je (možda) samo sakupiti krhotine sjećanja i odazvati se pozivu povratka, vratiti se među klupe iz kojih su nekada davno krenuli...«. Došlo je vrijeme da naslijeđeno i stvoreno, otkriveno i izgrađeno novo iskustvo ti umjetnici prenesu i povjere novim generacijama.

Nedvojbeno je da su se tijekom stoljeća mijenjale metode poučavanja, da su danas bogatiji i raznovrsniji materijal i tehnologije. No jedno je ostalo isto - poticanje umjetničke slobode i razvijajanje učeničke kreativnosti. I to je je ono što čini vis vitalis stoljeće stare splitske Umjetničke škole. Taj continuum pokazao se izvrstan - nekad učenik, a danas pedagog u istoj školi!

Izložba stoga nije tek skupna izložba i kulturni događaj. Ovdje ne prepoznajemo samo individualne umjetničke senzibilitete koji ravnopravno stoje u novom semantičkom kontekstu, nego u njima vidimo komunikaciju jučerašnjeg i sutrašnjeg, svojevrstan perpetuum mobile koji je razvila Umjetnička škola.

Vanja Škrobica