Pažljivo pripremljena obnova

Pažljivo pripremljena obnova

Očito je da trenutno nemamo plesačke zvijezde, osobe koja bi na sceni objedinila tehniku, estetiku i osobnu karizmu, a čini se da na gostima moramo štedjeti

U subotu 11. prosinca balet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu premijerno je, kao posvetu Waczlawu Orlykowskom, izveo Orašara, iliti Ščelkunčika, Petra Iljiča Čajkovskog. Orkestrom je ravnao gost iz Italije Carlo Palleschi.

Koreografiju Orlykowskog, kojom je taj čuveni europski autor 1970. započeo uspješnu suradnju sa zagrebačkim baletom, prenijeli su Vesna Butorac-Blaće i Dinko Bogdanić. Kažu da je Orlykowski tada i postavio Ščelkunčika za Vesnu, dugogodišnju neprijepornu vilu i kraljevnu domaće baletne scene. Ono što je tada bilo iznimno, a zapravo vrlo prihvatljivo i blisko, jest uloga djevojčice Klare, koja je u snu božićne noći sama Vila Šećera, dok draga igračka i hrabri vojnik Orašar u tom snu postaje njezin lijepi Princ Oraščić.

U inače pažljivo pripremljenoj obnovi, rekonstrukciji predstave (pod vodstvom Žorža Draušnika), koja je tada opčinila mnoga dječja srca - pa je sigurno dobar dio premijerne publike došao i po komadićvlastitih sjećanja djetinjstva - odustalo se od autorova koncepta - posvećena Vesni, pa je, kao što je inače uobičajeno, odvojena uloga Klare i Vile.

Koreografiju Orlykowskog krasi duhovitost situacija i karaktera. Likovi odraslih groteskni su kako u mimskim detaljima individualiziranih karaktera (pronađenim prema profesiji: general, direktor konzervatorija, tvorničar kobasica...), ali i zajednički, u konvencijama društvenog ophođenja i sitnim ispadima iz njih. Kao kad predsjednik Silberhaus (Dragutin Schmidt) i njegova žena (iznimno izražajna Astrid Turina) spretno u brzu tempu kombiniraju osmijeh za goste i međusobne razmirice. Jednako je vesela borba miševa i vojnika, bijeli zec s topom, plesovi slatkiša...

Orašar je balet koji povezuje sve baletne generacije: učenike baletne škole, zbor, soliste, baletne umjetnike u mirovini i u toj generacijskoj šarolikosti, veselju i humoru nedvojben je šarm baletne bajke, koja se, prigodno, u adventsko vrijeme izvodi u raznolikim inačicama u kazalištima diljem svijeta.

TEMPERAMENTNA MARMELADA

Prvi, realistični dio baleta odvija se u salonu, na Badnjak, i jedino dolazak Drosselmayera i čuda kojima zabavlja prisutne, a najviše djecu, najavljuju buduću čaroliju. Drosselmayer je uopće središnja ličnost prvoga dijela, a Svebor Sečak izveo ga je i plesački i izražajno sigurno i zaigrano. Tajanstven i pomalo opasan, nezaboravan je u nadrealističkoj sceni kada iz velikoga sata, umjesto brojčanika, glavom otkucava vrijeme.

Ples pahuljica i Snježne kraljice otvaraju drugi, čarobni dio priče, djevojčicin san. Radnja je smještena u Dvorac slatkiša, a u izvedbenom smislu to je prilika za soliste, revija tzv. karakternih plesova i klasičnih varijacija. Publiku je najviše oduševila Ukrajinska marmelada, temperamenta i atraktivnih muških akrobatskih elemenata (Belenco, Bosnar, Filipović, Glaz, Gotal), a ja bih izdvojila iznimnu preciznost, izražajnost i humor Turskoga meda, u kojem je Nataša Sedmakov (uz odličnu potporu Vrbljanina i Dascalua), u svom najboljem elementu, plijenila iskričavim šarmom.

Sve ostalo bilo je lijepo i solidno, i bez neka dodatnog nadahnuća; bogato i sjajno, i veliko, kao iz dječje perspektive, u rekonstruiranoj bajkovitoj scenografiji Güntera Schneidera-Siemssena, nježno zasjenčanoj koprenom koja umekšava linije i daje sfumato ton.

Tek, očito je da trenutno nemamo plesačke zvijezde, osobe koje bi na sceni objedinila tehniku, estetiku i osobnu karizmu, a čini se da na gostima moramo štedjeti. Ilir Kerni je plesač koji izaziva poštovanje, ali se po mnogočemu ne uklapa u klasičnu baletnu ulogu Princa. Ni Mirna Sporiš-Palada kao Klara, ni Ervina Sulejmanova kao Snježna Kraljica, niti Edina Pličanićkao Vila Šećera, bez obzira na broj uredno izvedenih fouetessa, nisu posebno oduševile, što opet bitno ne umanjuje cjelinu ove, i u širim krugovima uvijek rado gledane baletne božićne bajke.

Maja Đurinović