Očuvanje prave mjere

Očuvanje prave mjere

Wachovski ne ustrajavaju na pukom šminkanju i larpurlartističkom pretjerivanju, nego je vizualno-stilska komponenta u prvom redu pokretač razvoja napete fabule i definiranja likova, povremeno neobično djelotvorna u stvaranju noarovskoga ugođaja

Recentna televizijska ponuda uobičajeno ne oskudijeva nasilnim i krvavim naslovima, budući da se velikim dijelom popunjava upravo američkim akcijskim i kriminalističkim filmovima. Nedavno prikazan krimić Preko svake mjere, inače redateljski prvenac slavne braće Wachovski, količinom teško probavljiva nasilja i ekstremnih prizora pritom može iznenaditi čak i pripremljenijega gledatelja. Priča smještena u mafijašku sredinu prati perača prljavoga novca (Joe Pantoliano), kojemu žena (Jennifer Tilly) i njezina ljubavnica (Gina Gershon) prijevarom namjeravaju preoteti dva milijuna mafijaških dolara. Njihov idejno sjajan plan u praktičnoj primjeni nije toliko savršen kako se ispočetka čini, ali nakon brojnih dramatičnih iskušenja najzad ipak uspijevaju provesti svoj naum.

Pritom se spomenuta sklonost ekstremnim sastavnicama očituje ponajprije u profiliranju mafijaških protagonista, koji su odreda bezosjećajni, nekarakterni i jedina im je uočljiva ljudska crta pohlepa za novcem, a povremeno su gotovo karikaturalni u prizorima patološke demonstracije nasilja. Takvim likovima nedvojbeno pristaju i specifične poslovne metode (zvjersko premlaćivanje izdajica iz vlastitih redova, rezanje prstiju škarama za obrezivanje voćaka), koje bi lako mogle izazvati mučninu u gledatelja osjetljivijih želudaca.

SKLONOST STILIZACIJI

No, braća Wachovski znaju da takve radikalne narativne težnje ipak treba djelomično ograničiti ili barem razraditi motive kojima će stvoriti stilsku i ugođajnu protutežu. Oni to izvode sofisticiranim razvojem homoseksualnoga odnosa između dviju junakinja. Tjelesni kontrast senzualno podatne Jennifer Tilly i privlačno ogrubjele Gine Gershon pospješuje iluziju erotski strastvene ljubavne veze, kao i prezentaciju ambijentu neprimjerene humanosti, koja će najzad završiti bijegom iz mafijaškog okružja s dovoljnom količinom novca za lagodan nastavak života.

Preko svake mjere vjerojatno je najimpresivniji u dosljedno razrađenu vizualno-stilskom pristupu. Redatelji se predstavljaju kao perfekcionistički usmjereni stilisti koji vode računa o izgledu svakoga kadra, bilo da je riječ o pojedinostima dizajna interijera ili pak odjeći i nakitu koje u određenim prizorima nose protagonisti. Njihova se sklonost stilizacijskim postupcima također zapaža u čestoj primjeni izraženih gornjih i donjih rakursa, upotrebi tišine kao stilizacijske metode za stvaranje prizorne napetosti ili kadrovima u kojima se kamera ubrzano pomiče uzduž telefonske linije (aluzija na gibanje elektronskih impulsa). No, braća Wachovski ipak ne ustrajavaju na pukom šminkanju i larpurlartističkom pretjerivanju, nego je vizualno-stilska komponenta u prvom redu pokretač razvoja napete fabule i definiranja likova, povremeno neobično djelotvorna u stvaranju noarovskoga ugođaja. Također, unatoč već spomenutu potenciranju dijametralno suprotnih tendencija (karikaturalnost, ekstremno nasilje i erotska senzualnost), uspijevaju svoriti zaokruženu narativnu cjelinu koja izvedbeno učinkovito korespondira sa svijetom kojim se bavi. U tom smislu njihov redateljski prvenac ne opravdava svoj naslov, jer je izvedbeno neusporedivo cjelovitiji i zanimljiviji od pretencioznih nastavaka Matrixa.

Elvis Lenić