Očekivano neugodno iznenađenje

Očekivano neugodno iznenađenje

Tragikomičnim se i gotovo bogohulnim doima kad se mikrofona dohvati skockani Boris Novković i potpuno nezainteresirano otpjeva kultnu Dedićevu pjesmu Ono sve što znaš o meni. Neke bi stvari uistinu morale biti proglašene zaštićenim kulturnim dobrima i pošteđene mogućeg kulturocida

Još od vremena dok je u katedrali duha na Prisavlju stolovao Antun Vrdoljak, s HTV-a nas stalno velikim riječima i skromnim djelima uvjeravaju u nužnost postojanja raskošnog, bogato dizajnirana i producirana glazbenog showa, tjedne fešte popularnih melodija i kiča kakvu navodno mora imati svaka imalo pristojnija europska javna TV-kuća. Sjećamo se kad nas je Ksenija Urličić, predstavljajući sve te Sedme noći, Brava i Sunca, gorljivo uvjeravala da je takva središnja zabavna emisija jednostavno sine qua non za ambiciozniju državnu TV-postaju koja drži do sebe. Nažalost, uglavnom ne i do ukusa svojih gledatelja, što se jasno moglo vidjeti već i površnim praćenjem neke od spomenutih nedjeljnih gnjavaža. Čast izuzecima, no u takvim su nas programima uglavnom zabavljala sitna grla domaće estrade, niža estradna bića čiji je ego u pravilu bio u gotovo tragikomičnom nesrazmjeru s glazbenim darom. Tko još danas pamti sve te Kasandre, Veline, Senne M, Gracije i ine gulivere taštine i liliputance sluha (da parafraziram nenadmašnog Tenžeru), sav onaj dance i pseudofolk glazbeni otpad kojim smo tijekom devedesetih bili zatrpavani u redovitim tjednim TV-porcijama nedjeljom. Dok su se u voditeljskim ulogama manje ili više uspješno izmjenjivala poznata TV-lica, tadašnje estradne zvijezde preko noći su postajale padalice, uvjerljivo argumentirajući Arsenovu tvrdnju kako je iz same imenice estrada jasno da tu netko ili nešto mora nastradati.

A onda nas je, nakon nekoliko godina zatišja, Ljudevit Grgurić Grga ponovo odlučio iznenaditi. Očekivano, i ovaj put neugodno. Iza navodno pomno pripremane zabavne emisije koja je, prema Grgurićevim riječima, trebala postaviti nove standarde u kvaliteti zvuka i slike i fascinirati nas dojmljivim scenografskim rješenjima, opet se krio nedokuhani i većinom nezanimljivi poluproizvod. Unatoč tvrdnjama da je na Studiju 10 angažirana iskusna skupina inozemnih suradnika (redatelj Gilles Amado, scenografkinja Stefanie Jarre, dizajner svjetla Swann Mytnik), a da autorstvo projekta potpisuje Ljerka Milčić, producentica koja je tridesetak godina zanat pekla u zabavnom programu francuske nacionalne televizije, riječ je o neinventivnoj varijaciji na zadanu temu, otkrivanju tople vode i vrsti zabave kakvu je odavno patentirao besmrtni Anton Marti. Problem je, međutim, u tome što je emisija nemaštovito nazvana prema studiju u kojem se snima, kakvoćom neusporedivo inferiornija nekadašnjim Martijevim uradcima kojih se i danas ponekad možemo prisjetiti gledajući Crno bijelo u boji.

Musaka koju nam HTV subotom uvečer servira pod egidom majstorski spravljenog vrhunskog jela, složena je po oprobanom i stoput viđenom receptu. Deset što novih što starih pjesama (za koje gledatelji tijekom tjedna glasuju i biraju pobjednicu), nakon kojih slijede kratki i nerijetko odveć usiljeni razgovori s izvođačima koji često nemaju što za reći, monotono se iznjenjuju s mahom neduhovitim najavama i plesnim točkama za koje je ovaj put, gle čuda, umjesto Tihane Škrinjarić zadužena Larisa Lipovac. Bučno najavljivana gostovanja inozemnih zvijezda zasad se svode na nastupe ocvalih vedeta (Julio Iglesias u francuskom studiju) i neangažirano pjevušenje mlađahnih europskih glasića (stanoviti J Five). U voditeljskim se ulogama solidno snalaze iznenađujuće ležerna Nina Badrić i iskusni radijski i povremeni televizijski voditelj Robert Ferlin. Pritom Badrićki, zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu pred kamerama, ovaj posao bolje leži, jer Ferlin ponekad kao da ne zna kamo se okrenuti i u koju kameru pogledati, pa dojam popravlja gdjekad uspjelim dvosmislenim komentarima i upadicama.

Potpisniku ovih redaka problematičnim se čini i odabir glazbenika i njihovog repertoara. Prema navodno dobitnoj formuli za svakog ponešto, nakon evergreena Drage Diklića tako bez pardona slijedi teško slušljiva Colonijina pseudodance obrada znane uspješnice Psihomodopopa, a potom Ivo Pattiera, jedini legitimni nasljednik legendarnog Vice Vukova, s efektnom izvedbom nekog zimzelenog naslova dalmatinske pjesmarice. Potpisanom arsenofilu tragikomičnim se i gotovo bogohulnim doima kad se mikrofona dohvati skockani Boris Novković i potpuno nezainteresirano otpjeva kultnu Dedićevu pjesmu Ono sve što znaš o meni. Neke bi stvari uistinu morale biti proglašene zaštićenim kulturnim dobrima i pošteđene mogućeg kulturocida. Šibensko-zagrebački tihi obrtnik takvo što uistinu nije zaslužio.

Već nakon tri izdanja Studija 10 jasno je, dakle, da od najavljivane groznice subotnje večeri na kraju neće biti ništa. A ako se ostvare prijetnje i sadržaj emisije uskoro obogati nekakvim skečevima (valjda ne s babom Ikačom i bradatim vicevima Ede Vujića), kvaliteta trenutno slabo gledanog showa zacijelo će pasti će na još niže grane.

Znam da se čini nevjerojatnim, ali Sedma noćje ipak bila bolja.

Josip Grozdanić