Vijenac 282

Margine

TV: STUDIO 10, HTV

Očekivano neugodno iznenađenje

Tragikomičnim se i gotovo bogohulnim doima kad se mikrofona dohvati skockani Boris Novković i potpuno nezainteresirano otpjeva kultnu Dedićevu pjesmu Ono sve što znaš o meni. Neke bi stvari uistinu morale biti proglašene zaštićenim kulturnim dobrima i pošteđene mogućeg kulturocida

TV: STUDIO 10, HTV

Očekivano neugodno iznenađenje

Tragikomičnim se i gotovo bogohulnim doima kad se mikrofona dohvati skockani Boris Novković i potpuno nezainteresirano otpjeva kultnu Dedićevu pjesmu Ono sve što znaš o meni. Neke bi stvari uistinu morale biti proglašene zaštićenim kulturnim dobrima i pošteđene mogućeg kulturocida

Još od vremena dok je u katedrali duha na Prisavlju stolovao Antun Vrdoljak, s HTV-a nas stalno velikim riječima i skromnim djelima uvjeravaju u nužnost postojanja raskošnog, bogato dizajnirana i producirana glazbenog showa, tjedne fešte popularnih melodija i kiča kakvu navodno mora imati svaka imalo pristojnija europska javna TV-kuća. Sjećamo se kad nas je Ksenija Urličić, predstavljajući sve te Sedme noći, Brava i Sunca, gorljivo uvjeravala da je takva središnja zabavna emisija jednostavno sine qua non za ambiciozniju državnu TV-postaju koja drži do sebe. Nažalost, uglavnom ne i do ukusa svojih gledatelja, što se jasno moglo vidjeti već i površnim praćenjem neke od spomenutih nedjeljnih gnjavaža. Čast izuzecima, no u takvim su nas programima uglavnom zabavljala sitna grla domaće estrade, niža estradna bića čiji je ego u pravilu bio u gotovo tragikomičnom nesrazmjeru s glazbenim darom. Tko još danas pamti sve te Kasandre, Veline, Senne M, Gracije i ine gulivere taštine i liliputance sluha (da parafraziram nenadmašnog Tenžeru), sav onaj dance i pseudofolk glazbeni otpad kojim smo tijekom devedesetih bili zatrpavani u redovitim tjednim TV-porcijama nedjeljom. Dok su se u voditeljskim ulogama manje ili više uspješno izmjenjivala poznata TV-lica, tadašnje estradne zvijezde preko noći su postajale padalice, uvjerljivo argumentirajući Arsenovu tvrdnju kako je iz same imenice estrada jasno da tu netko ili nešto mora nastradati.

A onda nas je, nakon nekoliko godina zatišja, Ljudevit Grgurić Grga ponovo odlučio iznenaditi. Očekivano, i ovaj put neugodno. Iza navodno pomno pripremane zabavne emisije koja je, prema Grgurićevim riječima, trebala postaviti nove standarde u kvaliteti zvuka i slike i fascinirati nas dojmljivim scenografskim rješenjima, opet se krio nedokuhani i većinom nezanimljivi poluproizvod. Unatoč tvrdnjama da je na Studiju 10 angažirana iskusna skupina inozemnih suradnika (redatelj Gilles Amado, scenografkinja Stefanie Jarre, dizajner svjetla Swann Mytnik), a da autorstvo projekta potpisuje Ljerka Milčić, producentica koja je tridesetak godina zanat pekla u zabavnom programu francuske nacionalne televizije, riječ je o neinventivnoj varijaciji na zadanu temu, otkrivanju tople vode i vrsti zabave kakvu je odavno patentirao besmrtni Anton Marti. Problem je, međutim, u tome što je emisija nemaštovito nazvana prema studiju u kojem se snima, kakvoćom neusporedivo inferiornija nekadašnjim Martijevim uradcima kojih se i danas ponekad možemo prisjetiti gledajući Crno bijelo u boji.

Musaka koju nam HTV subotom uvečer servira pod egidom majstorski spravljenog vrhunskog jela, složena je po oprobanom i stoput viđenom receptu. Deset što novih što starih pjesama (za koje gledatelji tijekom tjedna glasuju i biraju pobjednicu), nakon kojih slijede kratki i nerijetko odveć usiljeni razgovori s izvođačima koji često nemaju što za reći, monotono se iznjenjuju s mahom neduhovitim najavama i plesnim točkama za koje je ovaj put, gle čuda, umjesto Tihane Škrinjarić zadužena Larisa Lipovac. Bučno najavljivana gostovanja inozemnih zvijezda zasad se svode na nastupe ocvalih vedeta (Julio Iglesias u francuskom studiju) i neangažirano pjevušenje mlađahnih europskih glasića (stanoviti J Five). U voditeljskim se ulogama solidno snalaze iznenađujuće ležerna Nina Badrić i iskusni radijski i povremeni televizijski voditelj Robert Ferlin. Pritom Badrićki, zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu pred kamerama, ovaj posao bolje leži, jer Ferlin ponekad kao da ne zna kamo se okrenuti i u koju kameru pogledati, pa dojam popravlja gdjekad uspjelim dvosmislenim komentarima i upadicama.

Potpisniku ovih redaka problematičnim se čini i odabir glazbenika i njihovog repertoara. Prema navodno dobitnoj formuli za svakog ponešto, nakon evergreena Drage Diklića tako bez pardona slijedi teško slušljiva Colonijina pseudodance obrada znane uspješnice Psihomodopopa, a potom Ivo Pattiera, jedini legitimni nasljednik legendarnog Vice Vukova, s efektnom izvedbom nekog zimzelenog naslova dalmatinske pjesmarice. Potpisanom arsenofilu tragikomičnim se i gotovo bogohulnim doima kad se mikrofona dohvati skockani Boris Novković i potpuno nezainteresirano otpjeva kultnu Dedićevu pjesmu Ono sve što znaš o meni. Neke bi stvari uistinu morale biti proglašene zaštićenim kulturnim dobrima i pošteđene mogućeg kulturocida. Šibensko-zagrebački tihi obrtnik takvo što uistinu nije zaslužio.

Već nakon tri izdanja Studija 10 jasno je, dakle, da od najavljivane groznice subotnje večeri na kraju neće biti ništa. A ako se ostvare prijetnje i sadržaj emisije uskoro obogati nekakvim skečevima (valjda ne s babom Ikačom i bradatim vicevima Ede Vujića), kvaliteta trenutno slabo gledanog showa zacijelo će pasti će na još niže grane.

Znam da se čini nevjerojatnim, ali Sedma noćje ipak bila bolja.

Josip Grozdanić

Vijenac 282

282 - 23. prosinca 2004. | Arhiva

Klikni za povratak