Završna kap časnom poslu od orkestralna graditeljstva svakako je pripala Gergijevu, čije, reći će Monika Leskovar, čarobne ruke majstorski brode po materijalu kao skrojenome za već staronovu zvijezdu glazbenog atlasa
I prigodni i po novoj praksi sadržajno manje prigodni rasporedi obilježili su prosinački koncertni meni sa stola zagrebačkih glazbenih organizatora, gdje su uz neke eksplicitno božićno naslovljene priredbe zvonile i primjerice nimalo božićne kajde Šostakoviča i Iljiča Čajkovskoga. U drugom će, pak, slučaju treći ovosezonski kućni domjenak u Salonu Očić (9. prosinca) po samoj naravi violončelističko-orguljske udruge, a bez obvezujućeg uresa glazbe za blagdan, baš uzvišeno dosegnuti puno srce Božića u slijedu barokne svile od Pasquinija i Vivaldija do Sebastiana Bacha.
BLISTAVA IMPULZIVNOST
U punom pogotku lijepo osmišljene ravnoteže između solističkoga sloga i sloga dua za pjev u dvoje zbivalo se tako muziciranje sestara Očić, čije će i povijesno utemeljeno sudružništvo čelističke melodije i orguljske potpore u sveinstrumentalnoj boji kompozicijske vertikale i horizontale skladno i složno objediniti slične barokne mijene u skladbama odabranih autora s europskoga juga i sjevera. I zato na početku sjaj venecijanskoga instrumentalna belkanta u slici i prilici Vivaldijeve Sonate u a-molu, kojoj su u spoju životne mladosti i iskustvene mudrosti violončelistica Jelena i orguljašica Ljerka priskrbile posebno toplo artikuliran zvukolik. Sočno i tehnički moćno i nikad preko granica stilskoga ukusa tekla je rijeka delikatnih linija za mrežu polifono ustrojene slike, gdje jedan solo u hipu snubi onaj drugi za beskonačan okretaj baroknih (suitnih) stavaka. A to je već majstorstvo glazbenica od uigrana dream-tima, za koji i orguljska sola na uzorak Pasquinijeve Tokate te Bachove nevino čiste Božićne pastorale u F-duru, odnosno zgusnute Mise za religiozni puk Francoisa Couperina, u zamišljenu dijalogu odmjerene registracije prizivlju čelističko sestrinstvo najviše umjetničke artikulacije.
Sve do koncertantno razvijena Couperinova peterostavačja, čiji je kontrapunktski idiom od jedne Tužaljke ili u zaključku Air de diable, gornja i donja linija Jelene i Ljerke Očić donijela u zamahu interpretacijski znalački kontrolirane, a tonski blistave impulzivnosti. I onda kad roni po zakoniku čiste instrumentalne (svjetovne) glazbe uvijek kontemplativno slojevita, riječ Bachova za Sonatu u G-duru BWV 1027 s izdvojenim stavkom Andante kao primjerkom gotovo nadrealističke provedbe, na kraju je posljednje salonske (predbožićne) priče u sestrama Očić pronašla idealne interpretkinje. I to po svim parametrima uređena vanjskoga oblika i umjetnički osmišljena unutarnjega trenutka kao poticaja za buduće i nove, neiste i drukčije doživljaje glazbenog univerzuma leipziškoga kantora.
TKO TO LEŽI U OVIM JASLICAMA
Po vanjskim oblicima primjerno odjenut u ruho pastoralna, pa i pseudonarodnoga božićnog ugođaja, program unutarnjih, dakle umjetničkosadržajnih linija glasovita Concerto Koeln (15. prosinca) nije uvijek držao vodu. Razlog je jednostavan: u spoju tzv. povijesno obaviještene specijalizacije izvođenja glazbe ranijih razdoblja i odabranih djela često i drugoligaške, tafelmuzik-invencije, miris dosade zajamčena je, a neprilična slika o djetešcu što u jaslama leži sad. A baš se to za odvijanja cijeloga prvog dijela rasporeda i dogodilo vrijednim, ali senza vibrato i nono legato stilu robovski podčinjenim njemačkim glazbenicima na čelu s voditeljem Wernerom Ehrhardtom, čijoj istina pedantno razrađenoj agogici i sviranju na replikama starih glazbala nije pošlo za tonom uljepšati ili omaštoviti većma zabavljačku stranu pretklasične skladateljske produkcije iz pera s razlogom zaboravljenih imena poput Otta, Hallera, Falba ili Martina y Solera. Svemu tomu pridodani i neugodno prepuhujući rogovi samo su čujnije iskočili iz jednolične boje male glazbe za koju ni stojeća pozicija izvođačke kapele okupljene oko središnje čembalističke potpore nije priskrbila iskren i dubok ushit Isusovim rođenjem. Tek će u Hallerovoj ariji Ah, tko to leži u ovim jaslicama, kao i u ariji Solera i trima adventskim kantilenama Josepha Haydna, zvonki i lakopokretni lirski sopran slovačke međunarodne zvijezde Lube Orgonašove popraviti intonaciju općega dojma. Nešto se slično dogodilo i s glazbom iz drugoga dijela večeri, ali to je već stvar Amadeusa Mozarta, kojemu ni sada distonirajući rogovi, ali i nikakvi povijesno utemeljeni i ini, a beskrvni i suvremenim akustičkim uvjetima zapravo neprimjereni interpretacijski razlozi ne mogu naškoditi. Štoviše, Ehrhardtovo dinamično i svakako muzikalno vodstvo ovdje je dobilo sve na tanjuru, od bistrice klasično odnjegovana sloga za 29. simfoniju u brojčano vrlo komornoj (i originalnu valjda bliskoj) provedbi, do sjaja čiste (betlehemske) zvijezde kakvom uvijek zvoni glazba salzburškoga pomazanika.
VIRTUOZNA MONIKA LESKOVAR
I na kraju, nimalo božićni, a baš tako i po svim stranicama luksuzne programske knjižice imenovan bio je kažu tradicionalni Božićni koncert Zagrebačke filharmonije (19. prosinca) sa čak tri velika, zvjezdana izvođačka trenutka. I možda je stvarno upravo zbog njih to zadovoljavanje forme za račun pa i uvredljivo promašena (božićna) sadržaja ovaj put ostalo na razini činjenice o kojoj ne treba mnogo govoriti. Jer, prvi i stvarni pobjednik najnovijega glamurozno obrađena gostovanja ruskog maestra bez leptirke, bez fraka i bez dirigentskoga štapića Valerija Gergijeva, u cjelini simfonijskoga zbivanja bio je orkestar Zagrebačke filharmonije. Izvanredno (samo)pripremljeni, a s nemalim kapitalom za leđima netom odrađena susreta s Kazushijem Onom, srčano angažirani klarinet, flauta, fagot, klavir, timpani, violončelo, rog i sve preostale skupine po instrumentalnim sekcijama, poput jurišne su skupine jahača apokalipse istodobno bili i furiozni i sumorni sljednici kakve posmrtne koračnice ili valcernoga koraka sa sinkopiranim pridjevkom u tvorbama I. simfonije Šostakoviča i Pete, Sudbinske, Čajkovskoga.
Završna kap u tom časnom poslu od orkestralna graditeljstva svakako je pripala Gergijevu, čije, reći će Monika Leskovar, čarobne ruke majstorski brode po materijalu kao skrojenome za već staronovu zvijezdu glazbenog atlasa. A već dugo prelivena s rubova u samo središte glazbena zbivanja po njemu se u tom trolistu blistavo nadahnuta muziciranja ljudski skromno, a frazom, čudesno toplim legatom i čisto fokusiranim, nosivim tonom i više nego ravnopravno oglašava stari Grancini Monike Leskovar, što će za koji dan, a dobrotom Grada Zagreba i Zagrebačke filharmonije, doživotno ustupiti mjesto novokupljenome starome Poglioneu. I tako će jedno violončelo snubiti drugo u duhu talijanskih radionica glazbala, a sve pod začudno zrelim, a još dugo i neka i ostane mladonezamućenim Monikinim pogledom, kako je to bilo i u osmodijelnom nizu Varijacija na rokoko temu Čajkovskoga. Staro, a novo štivo dobilo je u provedbi hrvatske violončelistice čujne novine od sigurnosti vođenja mocartovski prpošne melodije do muziciranja neopterećena tehničkim konvencijama i ponajmanje imperativom drukčijega u odnosu na zapisan original. Svirati ono što piše očito je sjecište umjetnosti Monike Leskovar, kojemu se mirno i dojmljivo u dodatku priklonio i Boccherinijev Largo, ostvaren uz lijepu continuo-potporu Nikole Ruževića.
Klikni za povratak