O Božiću (ne)božićno

Završna kap časnom poslu od orkestralna graditeljstva svakako je pripala Gergijevu, čije, reći će Monika Leskovar, čarobne ruke majstorski brode po materijalu kao skrojenome za već staronovu zvijezdu glazbenog atlasa

I prigodni i po novoj praksi sadržajno manje prigodni rasporedi obilježili su prosinački koncertni meni sa stola zagrebačkih glazbenih organizatora, gdje su uz neke eksplicitno božićno naslovljene priredbe zvonile i primjerice nimalo božićne kajde Šostakoviča i Iljiča Čajkovskoga. U drugom će, pak, slučaju treći ovosezonski kućni domjenak u Salonu Očić (9. prosinca) po samoj naravi violončelističko-orguljske udruge, a bez obvezujućeg uresa glazbe za blagdan, baš uzvišeno dosegnuti puno srce Božića u slijedu barokne svile od Pasquinija i Vivaldija do Sebastiana Bacha.

BLISTAVA IMPULZIVNOST

U punom pogotku lijepo osmišljene ravnoteže između solističkoga sloga i sloga dua za pjev u dvoje zbivalo se tako muziciranje sestara Očić, čije će i povijesno utemeljeno sudružništvo čelističke melodije i orguljske potpore u sveinstrumentalnoj boji kompozicijske vertikale i horizontale skladno i složno objediniti slične barokne mijene u skladbama odabranih autora s europskoga juga i sjevera. I zato na početku sjaj venecijanskoga instrumentalna belkanta u slici i prilici Vivaldijeve Sonate u a-molu, kojoj su u spoju životne mladosti i iskustvene mudrosti violončelistica Jelena i orguljašica Ljerka priskrbile posebno toplo artikuliran zvukolik. Sočno i tehnički moćno i nikad preko granica stilskoga ukusa tekla je rijeka delikatnih linija za mrežu polifono ustrojene slike, gdje jedan solo u hipu snubi onaj drugi za beskonačan okretaj baroknih (suitnih) stavaka. A to je već majstorstvo glazbenica od uigrana dream-tima, za koji i orguljska sola na uzorak Pasquinijeve Tokate te Bachove nevino čiste Božićne pastorale u F-duru, odnosno zgusnute Mise za religiozni puk Francoisa Couperina, u zamišljenu dijalogu odmjerene registracije prizivlju čelističko sestrinstvo najviše umjetničke artikulacije.

Sve do koncertantno razvijena Couperinova peterostavačja, čiji je kontrapunktski idiom od jedne Tužaljke ili u zaključku Air de diable, gornja i donja linija Jelene i Ljerke Očić donijela u zamahu interpretacijski znalački kontrolirane, a tonski blistave impulzivnosti. I onda kad roni po zakoniku čiste instrumentalne (svjetovne) glazbe uvijek kontemplativno slojevita, riječ Bachova za Sonatu u G-duru BWV 1027 s izdvojenim stavkom Andante kao primjerkom gotovo nadrealističke provedbe, na kraju je posljednje salonske (predbožićne) priče u sestrama Očić pronašla idealne interpretkinje. I to po svim parametrima uređena vanjskoga oblika i umjetnički osmišljena unutarnjega trenutka kao poticaja za buduće i nove, neiste i drukčije doživljaje glazbenog univerzuma leipziškoga kantora.

TKO TO LEŽI U OVIM JASLICAMA

Po vanjskim oblicima primjerno odjenut u ruho pastoralna, pa i pseudonarodnoga božićnog ugođaja, program unutarnjih, dakle umjetničkosadržajnih linija glasovita Concerto Koeln (15. prosinca) nije uvijek držao vodu. Razlog je jednostavan: u spoju tzv. povijesno obaviještene specijalizacije izvođenja glazbe ranijih razdoblja i odabranih djela često i drugoligaške, tafelmuzik-invencije, miris dosade zajamčena je, a neprilična slika o djetešcu što u jaslama leži sad. A baš se to za odvijanja cijeloga prvog dijela rasporeda i dogodilo vrijednim, ali senza vibrato i nono legato stilu robovski podčinjenim njemačkim glazbenicima na čelu s voditeljem Wernerom Ehrhardtom, čijoj istina pedantno razrađenoj agogici i sviranju na replikama starih glazbala nije pošlo za tonom uljepšati ili omaštoviti većma zabavljačku stranu pretklasične skladateljske produkcije iz pera s razlogom zaboravljenih imena poput Otta, Hallera, Falba ili Martina y Solera. Svemu tomu pridodani i neugodno prepuhujući rogovi samo su čujnije iskočili iz jednolične boje male glazbe za koju ni stojeća pozicija izvođačke kapele okupljene oko središnje čembalističke potpore nije priskrbila iskren i dubok ushit Isusovim rođenjem. Tek će u Hallerovoj ariji Ah, tko to leži u ovim jaslicama, kao i u ariji Solera i trima adventskim kantilenama Josepha Haydna, zvonki i lakopokretni lirski sopran slovačke međunarodne zvijezde Lube Orgonašove popraviti intonaciju općega dojma. Nešto se slično dogodilo i s glazbom iz drugoga dijela večeri, ali to je već stvar Amadeusa Mozarta, kojemu ni sada distonirajući rogovi, ali i nikakvi povijesno utemeljeni i ini, a beskrvni i suvremenim akustičkim uvjetima zapravo neprimjereni interpretacijski razlozi ne mogu naškoditi. Štoviše, Ehrhardtovo dinamično i svakako muzikalno vodstvo ovdje je dobilo sve na tanjuru, od bistrice klasično odnjegovana sloga za 29. simfoniju u brojčano vrlo komornoj (i originalnu valjda bliskoj) provedbi, do sjaja čiste (betlehemske) zvijezde kakvom uvijek zvoni glazba salzburškoga pomazanika.

VIRTUOZNA MONIKA LESKOVAR

I na kraju, nimalo božićni, a baš tako i po svim stranicama luksuzne programske knjižice imenovan bio je kažu tradicionalni Božićni koncert Zagrebačke filharmonije (19. prosinca) sa čak tri velika, zvjezdana izvođačka trenutka. I možda je stvarno upravo zbog njih to zadovoljavanje forme za račun pa i uvredljivo promašena (božićna) sadržaja ovaj put ostalo na razini činjenice o kojoj ne treba mnogo govoriti. Jer, prvi i stvarni pobjednik najnovijega glamurozno obrađena gostovanja ruskog maestra bez leptirke, bez fraka i bez dirigentskoga štapića Valerija Gergijeva, u cjelini simfonijskoga zbivanja bio je orkestar Zagrebačke filharmonije. Izvanredno (samo)pripremljeni, a s nemalim kapitalom za leđima netom odrađena susreta s Kazushijem Onom, srčano angažirani klarinet, flauta, fagot, klavir, timpani, violončelo, rog i sve preostale skupine po instrumentalnim sekcijama, poput jurišne su skupine jahača apokalipse istodobno bili i furiozni i sumorni sljednici kakve posmrtne koračnice ili valcernoga koraka sa sinkopiranim pridjevkom u tvorbama I. simfonije Šostakoviča i Pete, Sudbinske, Čajkovskoga.

Završna kap u tom časnom poslu od orkestralna graditeljstva svakako je pripala Gergijevu, čije, reći će Monika Leskovar, čarobne ruke majstorski brode po materijalu kao skrojenome za već staronovu zvijezdu glazbenog atlasa. A već dugo prelivena s rubova u samo središte glazbena zbivanja po njemu se u tom trolistu blistavo nadahnuta muziciranja ljudski skromno, a frazom, čudesno toplim legatom i čisto fokusiranim, nosivim tonom i više nego ravnopravno oglašava stari Grancini Monike Leskovar, što će za koji dan, a dobrotom Grada Zagreba i Zagrebačke filharmonije, doživotno ustupiti mjesto novokupljenome starome Poglioneu. I tako će jedno violončelo snubiti drugo u duhu talijanskih radionica glazbala, a sve pod začudno zrelim, a još dugo i neka i ostane mladonezamućenim Monikinim pogledom, kako je to bilo i u osmodijelnom nizu Varijacija na rokoko temu Čajkovskoga. Staro, a novo štivo dobilo je u provedbi hrvatske violončelistice čujne novine od sigurnosti vođenja mocartovski prpošne melodije do muziciranja neopterećena tehničkim konvencijama i ponajmanje imperativom drukčijega u odnosu na zapisan original. Svirati ono što piše očito je sjecište umjetnosti Monike Leskovar, kojemu se mirno i dojmljivo u dodatku priklonio i Boccherinijev Largo, ostvaren uz lijepu continuo-potporu Nikole Ruževića.