O Barthesu se malo zna

O Barthesu se malo zna

Roland Barthes, Svijetla komora: bilješka o fotografiji, prev. Željka Čorak, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2003.

»Sve fotografije svijeta tvore labirint. Znao sam da u središtu tog Labirinta ne bih našao ništa drugo osim tu jedinu snimku ispunjavajući Nietzscheovu riječ: ’Labirintičan čovjek nikada ne traži istinu, nego samo svoju Arijadnu.’ Snimka iz Zimskog Vrta bila je moja Arijadna, ne stoga što bi mi otkrila nešto tajno (čudovište ili blago), nego zato što mi može reći iz čega je sačinjena ta nit što me vuče prema Fotografiji. Shvatio sam da odsad treba ispisivati očevidnost Fotografije ne samo sa stanovišta užitka, nego u odnosu prema onome što bi se romantično zvalo Ljubav i Smrt.«

ŽELJA ZA NEIZRECIVIM

- Kako napisati nešto o biću koje volimo najviše na svijetu? Kako napisati ijednu riječ, a da ta riječ bude dostojna naše i njezine ljubavi? - Središnja pitanja Barthesove refleksije o fotografiji utjehu pronalaze u gledanju - pronalaženju one jedinstvene fotografije koja nas svojom žestinom obara, a da ne znamo zašto. Jedino što možemo ustvrditi jest da nas prizor u potpunosti obuzima, on nas probada poput strelice. Taj element Barthes naziva punctum. Tražeći odgovor na svoju ludu želju za nečim neizrecivim, Barthes pronalazi fotografiju iz Zimskog vrta. Za razliku od ostalih fotografija, na kojima je prepoznavao samo pojedine dijelove majčina lica: odnos nosa i čela, pokret ruku i šaka; i pored kojih je mogao reći samo »To je gotovo ona!«, na jednoj vrlo staroj fotografiji Barthes pronalazi svoju majku koja je tada imala pet godina. »Neznani fotograf iz Chennevieres-sur-Marne bio je posrednik stanovite istine, jednako kao što je Nadar napravio o svojoj majci (ili o svojoj ženi, ne zna se) jednu od najljepših snimki na svijetu; stvorio je snimku koja prevršuje, koja sadrži više no što tehničko biće fotografije može razumno obećati.« Fotografija iz Zimskog vrta za Barthesa je bila »poput zadnje glazbe što ju je Schumann pisao prije nego je potonuo u mrak, onaj prvi Zorin pjev koji je u skladu ujedno s bićem moje majke i s boli što je osjećam zbog njezine smrti«, ona je ostvarivala »nemoguću znanost o jedinom biću«. No, za razliku od mnoštva fotografija prisutnih u Svijetloj komori, fotografije iz Zimskog vrta nema u knjizi. Barthes će reći: »Ne mogu pokazati snimku iz Zimskog Vrta. Ona postoji samo za mene. Za vas bila bi samo ravnodušna snimka, jedna od tisuću manifestacija ’ma čega’; ona ne može ni u čemu predstavljati vidljiv predmet neke znanosti; na njoj se ne može temeljiti nikakva objektivnost. U pozitivnom smislu riječi, najviše što bi mogla bilo bi da zanima vaš studium: razdoblje, odjeća, fotogeničnost; ali u njoj za vas nema nikakve rane.«

Premda je za bolje razumijevanje nekih dijelova Svijetle komore potrebno znati barem neke segmente Barthesova opusa, i taj neznatni uvjet možemo izbjeći ako znamo tek jednu biografsku crticu. Barthes je rođen 1915. u Cherbourgu, a već kad mu je bilo godinu dana pogiba mu otac, mornarički časnik i zapovjednik, u okršaju u Sjevernom moru. Djetinjstvo Barthes provodi s majkom u Bayonnei, a sve do njezine smrti živjet će s njom u Parizu. Nakon njezine smrti 1977. Barthes počinje pisati Svijetlu komoru, koja je prvi put objavljena 1980. Nekoliko mjeseci nakon objavljivanja na izlasku iz College de France, gdje je Barthes od 1977. djelovao kao profesor literarne semiotike, u njega se zalijeće kamionet. Umire mjesec dana poslije.

Premda su na srpski jezik prevedena neka temeljna Barthesova djela - Zadovoljstvo u tekstu (1975), Sade, Fourier, Loyola (1979) i izbor iz različitih djela pod naslovom Književnost, mitologija, semiologija (1971) - ovo je tek drugi hrvatski prijevod, a znakovito je da je prevedena upravo Svijetla komora, koja je uz Carstvo znakova (1989) možda najpristupačnije Barthesovo djelo. Carstvo znakova gotovo je nemoguće u potpunosti razumjeti bez poznavanja Barthesovih djela iz književne kritike, lingvistike i semiologije, no, za jedno vlastito razumijevanje - što bi Barthes od nas i zahtijevao - dovoljno je slijediti bujicu riječi, prepustiti se znakovima koji su - kako kaže Barthes - za razliku od naših zapadnih uvijek smislom opterećenih znakova, »sretni znakovi«. Kod Svijetle komore nije potrebno čak ni znati tko je Roland Barthes, dovoljno je imati iskustvo s fotografijom, znati što nam se sviđa, a što ne.

STADIUM I PUNCTUM

Usprkos tome, Svijetla komora nije, kao što bi se to moglo pretpostaviti iz pomalo zavaravajućeg podnaslova koji glasi »bilješka o fotografiji«, uvod u fotografiju. U njoj se doista nalaze fotografije Nadara, Kertésza, Stieglitza i drugih fotografskih genija, ali Svijetla komora ponajprije je Barthesov pokušaj da opiše što nam se događa kada gledamo pojedinu fotografiju. - Zašto nam se neka fotografija sviđa, a neka druga ne? Što nas obuzima pri gledanju određene fotografije? Zbog čega na nekim fotografijama pogled možemo zadržati u nedogled, a neke naprosto prelijećemo? Zašto nas se većina fotografija uopće ne tiče? - Barthesov je odgovor da postoje dva elementa čija su-prisutnost odgovara našem zanimanju za pojedinu fotografiju: studium i punctum. Studium je »vrlo široko polje nehajne želje, raznolikog zanimanja, nedosljedne sklonosti«, a prepoznati studium znači »fatalno uvidjeti namjere fotografa, uskladiti se s njima, odobriti ih, ali ih uvijek shvatiti, raspraviti u sebi, jer je kultura (iz koje proizlazi studium) ugovor između stvaralaca i potrošača.«

Za razliku od toga, punctum je element koji pridolazi slomiti ili razlomiti studium, »on dolazi iz prizora, kao strelica, i probada me«. Odnos tih dvaju elemenata Barthes možda najbolje predočuje na fotografiji Alexandera Gardnera Portret Lewisa Paynea. Godine 1865. mladi Lewis Payne pokušao je ubiti američkog državnog tajnika W. H. Sewarda. Alexander Gardner fotografirao ga je u njegovoj ćeliji: on čeka vješanje. »Snimka je lijepa, mladić također: to je studium. Ali je punctum ovo: on će umrijeti. U isto vrijeme čitam: to će biti i to je bilo: s grozotom promatram futur prošli kojem je smrt ulog. Pružajući mi apsolutnu prošlost poze (aorist), fotografija mi kazuje smrt u budućnosti. Ranjava me otkriće te jednakosti. Pred snimkom moje majke djeteta kažem sebi: ona će umrijeti: drhtim, poput psihotičara iz Winnicontta, od katastrofe koja se već dogodila. Bio joj subjekt već mrtav ili ne, svaka je fotografija ta katastrofa.« Osim što se studium i punctum odnose na fotografiju, oni se mogu upotrijebiti i u slikarstvu, a, dakako, i u umjetnosti uopće. Tako na primjer postoji i ono što Barthes naziva biografem: onaj element nečije biografije koji nam se poput punctuma može urezati u sjećanje i bez kojeg više ne možemo iščitati autorovo ime. Biografemi o Barthesu, osim da je cijeli život živio s majkom, bili bi da je Barthes bio ljevoruk, da je izvrsno svirao klavir, da nikada nije bio oženjen, itd.

UPOTPUNJUJUĆA AUTOBIOGRAFIJA

Osim što svojim i više nego poetskim shvaćanjem fotografije i izričajem upotpunjuje djela poput Sartreova Imaginarnog, kojem je i posvećena ova knjiga, promišljanja o fotografiji Susan Sontag, ali i Lacanove i Deleuzeove uvide o skopičkom i vizualnom, Svijetla komora jest i neka vrsta upotpunjujuće autobiografije, odnosno tanatografije (od grč. tanathos = smrt) - kako je Derrida nazvao Bartthesovu nekonvencionalnu autobiografiju Roland Barthes o Rolandu Barthesu. U njoj se otkriva ono zadovoljstvo u tekstu o kojem je Barthes pisao početkom sedamdesetih, a koje je u Svijetloj komori prisutno u gotovo svakom retku. Čitajući Barthesovu refleksiju o fotografiji, koja je zapravo refleksija o životu samu i svemu što nam u životu nešto znači, rijetko koji čitalac (osim ako je potpuno bezosjećajan) neće osjetiti ekstazu, gotovo nemoćda zbog prodiranja užitka - Lacanova jouissance koji je sve što je previše da bi to organizam podnio - zbog osjećaja sreće isprepletene tugom, i nekoliko sati provede pred jednom stranicom teksta. Upravo je iz tog razloga Svijetla komora knjiga koja na policama neće skupljati prašinu, nego - Barthesovim riječima - punctum kojem ćemo se uvijek nanovo vraćati. Međutim, Svijetla komora ujedno priziva i misao o zaboravljenosti Barthesa, o neiskorištenim idejama, o nepostojećem dijalogu s Barthesom. I premda je dijalog, zbog karakteristične Barthesove meandričnosti i nesustavnosti, katkad i teško uspostaviti, iracionalna spoznaja koja proizlazi iz njegova diskursa, a koja je prisutna tek u nekim znanstvenim diskursima, daje nam pravo da kažemo da se trud isplati. No, usprkos doista pronicavim i plodnim osvrtima Miroslava Bekera, esejima Jovice Aćina, i svih drugih koji su tokom sedamdesetih pisali i govorili o Barthesu, danas, osim nekih napora - poput onih hvalevrijedna studentskog časopisa »K«. - većina onih koji bi trebali nešto znati o njemu, o Barthesu ne znaju gotovo ništa. Utoliko je ovaj prijevod, čak petnaest godina nakon Carstva znakova, možda ipak znak da Barthes neće ostati zaboravljen i da iza njega neće ostati tek »ravnodušna Priroda«.

»Što će nestati s tom snimkom koja žuti, blijedi, briše se i jednoga će dana biti bačena u smeće, ne zato što ću to učiniti ja - za to sam odviše praznovjeran - ali će se to zbiti nakon moje smrti? Ne samo ’život’, nego ponekad, kako to reći? i ljubav. Pred jedinom snimkom na kojoj vidim svog oca i majku zajedno, njih za koje znam da su se voljeli, mislim: ljubav kao blago iščeznut će zauvijek; jer kad mene više ne bude, nitko o tome neće moći svjedočiti: ostat će tek ravnodušna Priroda.«

Srećko Horvat