Nevažni uspjeh

Nevažni uspjeh

Kada je uglazbljivanje filma Aleksandar Veliki prepustio grčkom skladatelju Vangelisu Papathanassiou, Oliver Stone očito se nije rukovodio stilskim obilježjima glazbe, nego skladateljevim podrijetlom. Jer Vangelis je poznat po specifičnom baratanju glazbenom elektronikom, po statičnim i bezvremenim, jednostavnim i dopadljivim harmonijama, po glazbi koja često graniči s muzakom... Ipak, Stoneu je bilo važnije da je Vangelis rođen u Grčkoj, a to je trebalo biti jamstvo vrsna poznavanja podneblja i njemu pripadajuće glazbe. Dakako, nije to bilo jamstvo za planetarni uspjeh ni glazbe ni filma Aleksandar Veliki, u čijoj se temi, premda iznimno zahvalnoj, redatelj izgubio. Već je njemu trebalo biti jasno da glazbena elektronika nije najbolje sredstvo za opisivanje starih gradova u Europi i Aziji. A ako nije znao, redatelj je trebao čuti da elektronska glazba ne odgovara prikazanim starinama i da prazna sintetika smeta filmskom kontekstu.

MASKIRANA SINTETIKA

Ipak, za razliku od Stonea, to je čuo Vangelis. Vangelis se nije htio (a nije ni mogao) odmaknuti od uobičajena načina skladanja, ali je za potrebe filma navukao masku: u paleti sintetskih zvukova koje je stvarao u studiju često se približavao zvukovima pravih, prirodnih instrumenata (komorni sastav koji se čuje potkraj filma uz prikaz osvojenih područja na zemljovidu doista zvuči pravo). Ipak, u mnogim situacijama sintetsko podrijetlo glazbe nije skriveno (npr. uz nošenje polumrtva Aleksandra iz posljednje bitke jasno se čuje sintetičnost gudača, a sintetske su bile i fanfare koje su iskrivljenim intervalom tritonusom najavljivale početak bitke). No ne mogavši se otrgnuti od onoga što mu je najdraže, Vangelis se utekao drugom lukavstvu: maskiranje zvuka putem bliskog povezivanja glazbe i slike gledateljima je omogućilo da zaborave elektronsku kvalitetu glazbe i da se prepuste slici.

Zbog toga je iskoristio prednosti tematskog rada. Za razliku od tema u Vatrenim kočijama i, još više, u filmu 1492: Osvajanje raja, gdje je melodičnost pojela sliku, teme su u Aleksandru nenametljive. Upletene u glazbeno tkivo doživljavaju se kao sastavni dio filma, a ne kao glavni i jedini element filmske partiture. Osim toga, većinom su skladane u molu, što je skladatelju pomoglo da se nadoveže na brojne prizorne citate folklora. Molski je tonalitet, naime, bliži modalnosti narodnih melodija od durskoga, pa kada skladatelj i prelazi u dur (recimo, u prvoj prikazanoj bici gdje se Aleksandar bori s Perzijancima), tada su to samo bljeskovi koji naznačavaju mogućeg pobjednika (trijumf Aleksandrove vojske nad daleko premoćnijim Perzijancima u glazbi se osjeća samo povremeno, poput sunca koje na trenutke grane iza oblaka). Udaraljke su, dakako, često primarno sredstvo izraza (napose u bici s Perzijancima), a to je još jedan način da se skladani ili citirani folklor koji obiluje nestalnim ritmovima poveže s neprizornom glazbom. U bici s Perzijancima to je išlo tako daleko da je folklor neprizorno upletan u ostalu, skladanu glazbu (na primjer, prikaz lica suparničkoga kralja Darija), što je pridonijelo općem dojmu glazbene raznovrsnosti.

UNUTRAŠNJE KLJUČANJE

Skladateljsku zrelost Vangelis je osobito pokazao u trenucima ključnih filmskih obrata. Na primjer, u sceni svađe s Klitom, elektronski se zbor pokreće mučno kližućim glissandom, čime je stvoren jedinstveni osjećaj unutarnjega ključanja, koje je i dovelo do nerazumna ubojstva jednog od najvjernijih suradnika. A u sceni bitke u Indiji, zborsko kretanje po tragovima Verdijeva Dies Irae izvanredno prati Aleksandrovo posljednje bojevanje i prekrasno likovno rješenje suparničkoga propinjanja konja i slona, koje ga je odvelo u vojničku smrt.

Nažalost, Aleksandar Veliki nije tip filma koji će se pamtiti. Najvjerojatnije se zbog toga neće pamtiti ni glazba. Zbog problema koji nemaju veze s glazbom, zbog skladateljeve odluke da pomogne redatelju i pokuša spasiti film, zbog povlačenja u nenametljivu melodiku uz povremena vrlo inventivna rješenja, rezultat će vjerojatno biti jednak dvosjeklom maču: Aleksandar Veliki u Vangelisovoj će se filmografiji pojavljivati kao jedan od mnogih, doduše glazbeno uspio, ali ne posebno važan skladateljski pothvat.

Irena Paulus