Nepretenciozna zabava

Nepretenciozna zabava

Dubrovačko je kazalište dobilo komediju koja nije osobita novost, niti izaziva dubokoumna razmišljanja, no britkim mediteranskim humorom može privući publiku

Na velikoj sceni Kazališta Marina Držića, 10. prosinca, prikazana je druga ovosezonska premijera - predstava Teštamenat splitskog pisca Vanče Kljakovića u izvedbi dramskog ansambla KMD-a i režiji (također) splitskog redatelja Ivana Lea Lema.

Vanča Kljaković splitski je redatelj i dramski pisac, a uz brojne režije, napisao je i nekoliko drama (Susreti, Bobo, priča o zločinu, Antiša, Teštament), piše i za radio i televiziju, a snimao je dugometražne filmove (Ključ, Jedanaesta zapovijed, Kužiš stari moj, Usporeno kretanje i Marjuča ili smrt). Predstava Teštamenat praizvedena je 1995. u splitskom Gradskom kazalištu mladih u režiji sama autora, igrala je i na Splitskom ljetu, u zagrebačkom Dramskom kazalištu Gavella postavio ju je Zoran Mužić 2000, a ove godine premijerno je izvedena i u HNK Mostar (BiH) u režiji Dražena Ferenčine.

PUČKA KOMEDIJA

Očito u Teštamentu ima nešto što privlači i redatelje i publiku. Ponajprije je to (danas) zaboravljen svijet izrazito mediteranskoga splitskog geta između dva svjetska rata sa svojim crnohumornim obilježjima prepoznatljivim i naglašnim u Kljakovićevu tekstu. Teštamenat je napisan kao pučka komedija mediteranske razigranosti radnje i likova, koji svoje podrijetlo pronalaze još od Plauta, komedije dell’arte, de Filippa i drugih izrazito sredozemnih autora. U takav tip komedije Kljaković ne donosi ništa revolucionarno, ali ga uvjerljivo slijedi nastojeći izazvati smijeh, što i jest glavna zadaća bilo kakva teksta označena kao komedija.

Siže radnje Kljaković posuđuje od libreta Puccinijeve komične operne jednočinke Gianni Schicchi s tipiziranim likovima mediteranske komedije prenesnim u Split starih vremena, dok je mediteranski duh Splita bio još itekako živ, a komedije poput Teštamenta mogle se pronaći i u stvarnom životu Dalmacije, splitskoga geta ili Varoši. Tu je obitelj pokojnika - dvije njegove sestre, sestrin muž, bivši policijot, dalja rodica - laka žena, tipični predratni fiškal - advokat i prividni naivac koji uspije na kraju sve izigrati, tu je i pokojnikova smrt koja znači početak radnje (kako to obično biva u sredozmenim komedijama, gdje remiscencije na smrt često dovode do komičnih zapleta), tu je, napokon, i teštamenat - oporuka u kojoj pokojnik obitelji ne ostavlja ništa i obiteljski pokušaj prijevare - pisanja nove ooruke, što na kraju i mora završti prijevarom onih koji prijevaru i izvode kako bi i Geto opet mogao mirno spavati i imati što za ćakulati.

Kljakovićeva komedija teško bi funkcionirala izvan splitskoga govora, njegovih sočnih psovki, specifičnih lokalizama i talijanizama. Ne znači to da se uz dosta truda, tekst ne bi moglo prevesti i na dubrovački (Kate Kapuralica i komedije Feđe Šehovića primjer su funkcioniranja toga tipa komedije i u Dubrovniku i na dubrovačkom govoru), no pitanje je onda zašto izabrati baš Teštamenat kada postoji niz izvorno dubrovačkih komedija slične /proble/te/matike koje ne treba prevoditi.

VRLO DOBAR PRIJEM

Uostalom, dubrovačka publika, na premijernoj izvedbi, pokazala je vrlo dobru komunikaciju s tekstom, u kojem splitski govor nije bio nikakva prepreka razumijevanju i smijehu. Redateljski postupak Ivana Lea Lema uvjerljivo slijedi sam tekst ne upuštajući se u kontekstualne ili diskursivne remiscencije. Povremeni prazan hod, pogotovo na početku, Lemo riješava komikom, mimikom i iznenadnom pojavom novih likova. Likovnost predstave tu i nije naglašena: scena Marina Gozzea gotovo je klasična, ali i funkcionalna, kostimi su odabrani iz fundusa Kazališta - možda je tu, ipak, trebalo neko kostimografsko rješenje, ovako je bila vidljiva prilična odjevna zbrka. Scenska glazba Paole Dražić Zekić - nenametljiva, ne izdvaja se po bilo čemu, iz cjelokupna vanjskog dojma predstave.

Dakako da je glumcima ostala temeljna zadaća: pretvoriti tipizirane karaktere u žive likove, i tu je dubrovački ansambl više-manje uspio: izvrsna je komika Milke Podrug Kokotović (Tereža - pokojnikova sestra usidjelica) već u svojoj pojavnosti, ali i pojedinim dijalozima koji je predstavlaju kao tipičnu mediteransku ostarjelu neudanu ženu uz izrazitu osobnost i scensku energiju, naglašenim crnim humorom približava joj se i Izmira Brautović (Paškva - pokojnikova dalja rodica) u karakterizaciji lake žene koja, također, nastoji nešto dobiti iz teštamenta, a pojavnošću se ističe i Frane Perišin (Advokat Prošpero) - jedini koji iz oporuke nema koristi. Ne može se ništa osobito prigovoriti ni Jasni Ančić (Bekina - pokojnikova druga sestra), Ivici Barišiću (Vice - njezin muž), Mirku Šataliću (Bepo Briškula - bivši policijot) i Branimiru Vidiću (Šime Frzelin, koji na kraju jedini dobiva sve iz teštamenta), no svojim interpretacijama kao da su ostali u tipiziranosti likova ne pokušavajući se nečim iz njih izdvojiti.

Tako je dubrovačko kazalište, u predblagdansko vrijeme, dobilo komediju koja nije osobita novost, niti izaziva dubokoumna razmišljanja, no britkim mediteranskim humorom može privući publiku. A, to je, valjda, i temeljni cilj teatra. Ipak, jedva čekamo Becketta.

Tomislav M. Bonić