Muka po Tijelu

Muka po Tijelu

Očita je osobnost i visoki artizam izvedbe, ali i nemilosrdnost profesije. Vide se rane, otekline, ogrebotine. Krv nije sakrivena u svilenoj papučici (uz klasični osmijeh na licu), nego ostaje kao slučajan trag tijela na zidu

Nikolina Bujas-Pristaš nagrađena je 2002. na festivalu Julidans u Amsterdamu kao najperspektivnija mlada koreografkinja. Riječ je o koreografiji 2 - inače dijelu plesne trilogije 2tri4 kojom je skupina Bad co. tada predstavila svoje mlade autorske snage.

Fleshdance je prvo samostalno cjelovečernje autorsko djelo Pristaševe, a nastalo je u koprodukciji s DanceWEB Europe, što govori o međunarodnoj afirmaciji i koreografkinje i grupe. Predstava je izvedena 18, 19. i 20. prosinca u Gliptoteci, prostoru koji sve češće ugošćuje i plesne projekte, što opet ponešto govori o neriješenoj situaciji domaće plesne scene.

Fleshdance je, za početak, nešto posve suprotno od Flashdancea, što je prilično šokantno za publiku koja ne uoči na vrijeme kobnu razliku promjene jednog slova. Dakle, flesh je meso; put, tijelo. A Fleshdance je mučno, nesmiljeno izlaganje tijela: pogledima, naporima, ponavljanju mukotrpnih sekvenci pokreta.

Predstava započinje sinkronim ulaskom troje izvođača. Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer i Nikolina Bujas-Pristaš, bosi i odjeveni u radni, odnosno mjestimice nasilno istrgan bijeli kostim, koji u plesačica otkriva gole udove, poput manekena u složnoj liniji hodaju dužinom uskog (galerijskog) prostora. Hodaju između dva zida koja bitno određuju prostor djelovanja: onog čistog, bijelog, spremna za postavljanje izložaka i živa, znatiželjna zida publike. Budući da govorimo o tijelima, zapažamo da je Devlahović prilično krupan (za poimanje plesača) i da nosi veliko bijelo pero; Kreitmeyer je kao uvijek izazovno ljupka, razbarušene kose i golemih dječje iznenađenih očiju, i ima čekić; Bujas-Pristaš, mišićava i odlučna, asketske ljepote, nosi bič. Napeti, ozbiljni i profesionalni. Na kraju linije okreću se i odlaze svaki na svoj dio prostora, i zida; odlažu svoj predmet na pod, slijedi kratak izazivan pokaz, u stop-poziciji, i silnoj napetosti tijela, i započinju ples! Plesni obred 21. stoljeća?

Pozivam u pomoć omiljenu knjigu: Rječnik simbola Chevaliera i Gheerbranta. Plesnim obredom neke su civilizacije uspostavljale odnose između neba i zemlje, dokinuće sebstva u božanskom Jedinstvu. Ples kralja Davida simbol je oslobađanja od materijalnih ograničenja, tijelo koje manifestira duh.

NAPUŠTENO MESO

Jesmo li potpuno i konačno izgubili vezu, vjeru, vertikalu? Što je onda to napušteno meso? Sredstvo uživanja, zarade, iživljavanja, manipulacije? Što je plesaču meso? Osnovno sredstvo za rad, fina mehanika... Svakako nešto što upotrebljava, osjeća, promišlja više nego ostali. Ili bi to makar trebao činiti. Plesač autor (Bujas-Pristaš u radnom kostimu, s bičem koji označava vlast, ali je i simbol stvaralačke energije) nasuprot plesaču interpretu (Devlahović i Kreitmeyer, poderane odjeće) onih koji posuđuju tijelo tuđoj ideji, želji.

Zid je plesačima granica, ali i oslonac, po njemu se istežu sve više prema gore, ali naopako, tijelo i glava padaju, provlače se, izvijaju, a dominira visoko istegnuta noga. Očita je osobnost i visoki artizam izvedbe, ali i nemilosrdnost profesije. Vide se rane, otekline, ogrebotine. Krv nije skrivena u svilenoj papučici (uz klasični osmijeh na licu), nego ostaje kao slučajan trag tijela na zidu. Kao i mokre mrlje znoja. Biti lak kao pero? (Pero je simbol moći, ali pero na podu znači trag žrtvovanja.) Lijep? Snažan i brz? Plesači ignoriraju bol, razotkriveno tijelo, samo svako toliko naprave prekid, mirno po istom podlošku prohodaju svoju pistu, i vraćaju se na pozicije, na nove runde sa starim protivnikom, svojim tijelom. U nekoliko navrata dešavaju se prostorne promjene, dueti, naznake erotski provokativnih situacija, ali sve jednako ozbiljno i pažljivo, stilizirano ili mehanički. Bez emocija, nekog znaka osjeta sebe ili drugoga, u stalnoj izloženosti pogleda i blizini publike. Po Platonu, ples je prije nego što je postao pokret bio znak, i nije se pokoravao isključivo zahtjevima ljupkosti i reda, nego je, kako bi što bolje izrazio svoju poruku, sustavno tražio nerede, suprotnosti i spontanosti, naročito u dionizijskim obredima.

Upravo viđena žrtva tijela, Fleshdance, nedvojbeno je istinski plesni obred. Bolan i tvrdoglav u traženom neredu, zamahu, udaru, neizvedivu savijanju i prijelazu; nepomirljiv s vladajućim zakonima ljupkosti i reda.

Maja Đurinović