Moja draga Klementina

Moja draga Klementina

Mehanizam eliminacije sjećanja služi autoru tek da bi identificirao jednu ličnost, a paralelno s njome i jedan drukčiji svijet, koji počiva na samoći i neopipljivosti stvari i iskustava

Vlak u kojem Joel susreće svoju dragu Klementinu na početku Gondryjeve romantične komedije onaj je isti kojim se u Ledenoj oluji vozio Tobey Maguire iz Connecticuta u New York. U oba slučaja, vani je bilo jako hladno. U oba slučaja, njihovi će se ljubavni susreti pretvoriti u fijasko. U tom trenutku, Joel ne prepoznaje Clementine. A Clementine ne prepoznaje Joela. Zato započinju vezu za koju vjeruju da je jako svježa, ali nije. Upoznali su se na jednoj od onih posthipijevskih zabava na dinama Montauka. A novi početak njihove stare ljubavi dogodit će se kad je Clementine odlučila obojiti pramenove u modro. Kad Joel izlazi iz automobila oko kojeg se vrzmao neki živčani hobbit, na lijevim ulaznim vratima vidimo tragove nesreće koja će se dogoditi poslije. To znači da ne treba previše vjerovati glagolskim vremenima. Ono što bijaše, možda jest ili će biti. Ono što jest, možda će biti ili je već bilo. A ono što promatramo svodi se na fragmente jednog odnosa koji je bio, koji je mogao biti i koji će biti. Svaka pojedina etapa u kojoj smo se zatekli obojena je drugim pramenom Clementinine kose, nekoć plamenocrvenim, a sada modrim, pa bi nam oni mogli biti jedan od mogućih putokaza za ono što se zbiva u Joelovoj/Gondryjevoj sjebanoj glavi. U memoriji Gondryjevih junaka, ali i u meandrima njihove čežnje, vrijeme ne ide ni naprijed ni natrag. Ono kruži u vječnoj prolaznosti.

No, jesmo li kadri potpuno dekonstruirati sami sebe? Može li se uopće ogoljeti složena materijalnost sjećanja? Kako možemo ušutkati čežnju, njezine otiske i njezine sjene? Jer, sve dok Gondryjevi ljubavnici budu zaboravljali korijene vlastite ljubavi, sunce nikad neće obasjavati njihov nepobjedivi um. Poput Abelarda i Heloise iz poslanice Alexandera Popea, na koju aludira naslov filma. Zato će se oni stalno susretati, rastajati i vraćati se jedno drugom u vrtlogu slika, iskrivljenih kompozicija, zvukova, igre svjetla i sjene, mekoće snijega, krhkosti leda i boja noći. No, koliko se god svi ti susreti doimali nadrealno u svem tom naizgled zbrkanom i halucinantnom miš-mašu, oni su nam u isti mah prokleto stvarni i uvjerljivi.

NAJDUBLJA ZONA SUMRAKA

Scenarist Charlie Kaufmann, koji je na svojim plećima prenio cijeli film (sve ostalo svodi se na barokno poziranje darovita manirista francuskih korijena, nešto manje pompozna od Leosa Caraxa, čiji se curriculum može sublimirati šifrom spot-MTV-clip-Bjork), voli se u svojim parabolama poigravati egzaktnom znanošću (darvinizam, kloniranje), ali i njezinim rubnim područjima, koji naizgled sežu u najdublju zonu sumraka (ulazak u tuđe tijelo, brisanje memorije), premda se u psihološkom kontekstu sve svodi na varijaciju motiva dobre stare amnezije, dakle, anestetiziranih sjećanja, a u psihijatrijskom kontekstu na elektrošokove. Ono što je Verhoeven učinio Dougu Quaidu u filmu Total Recall, nije ništa drugo nego populističko-štemerska varijanta onog istog postupka koji je Dr Mierzwiak primijenio na Joela, samo što ga je Gondry prilagodio uvrnutim zahtjevima radical-chic publike, kako bi sve to izgledalo jako hip i jako guba. Bedasto, ali inteligentno. Inteligentno, ali bedasto. Poput testa u kojem moramo odgovoriti na pitanje o čemu govorimo kad govorimo o filmu. No, naposljetku se sve svodi na ono što nam poručuje nabildani Quaid u futurističkom remek-djelu Paula Verhoena: The best mind-fuck yet!. A Gondryjeva je misija jasna: sjebati um publici kad akcija počne oscilirati između Joelova vanjskog i unutarnjeg svemira, premda su na raspad njegove veze koju bi htio izbrisati iz sjećanja utjecali brojni faktori, od prijatelja, lijekova i filmova, do rođaka, vremena, Froda, lakih droga i dosade. Film je to koji priča o lakoći života, onoj koja na vagi Kima Ki-duka, recimo, iznosi nula kilograma. A mehanizam eliminacije sjećanja služi autoru tek da bi identificirao jednu ličnost, a paralelno s njome i jedan drukčiji svijet, koji počiva na samoći i neopipljivosti stvari i iskustava. No, ako su Joelu poništeni djelići intimne prošlosti, još mu nije zanijekana svijest o vlastitoj iluzornosti. Da mu je Dr Mierzviak ostavio samo najljepša sjećanja, a izbrisao one ružna, onda bi valjda okončao u raju poput protagonista Afterlifea Hirokazua Koreede. Tako mu je umjesto jabuke u raju ostala tek jedna mandarina klementina na zemlji.

Dragan Rubeša