Medij kao sudbina

Medij kao sudbina

Osnovni je pak propust predstave u tome što nije uključila moderni masmedijski fatum u njegovoj sposobnosti da od pojedinca napravi fantazam nekog od svojih mitova

Parafrazirajući jednu slavnu rečenicu s praga masmedijske epohe, rekli bismo da medij nije samo poruka, nego i sudbina. Sudbina koja, ukoliko ne pružimo otpor, prodire kao kakva totalitarna gesta u život pojedinca koji se osjeća p(r)ozvan prepustiti mu svoju osobnost. To se upravo događa u komadu John Smith, princeza od Welesa Tomislava Zajeca, koji je autor podnaslovio kao zgodu iz britanskog života, u jednom prizoru. Zgoda funkcionira po načelu krajnosti koje se privlače: mehaničar John Smith, na samu dnu društvene ljestvice, pozvan je uvišestručenim učinkom masovnih medija poistovjetiti se s glavnim mitom Monarhije, princezom od Walesa. Njegov život sve se više pretvara u traženje momenata samoerotske sanjarije ritmizirane stupnjevitošću Johnova transvestiranja u Dianu. Ono što ga u postizavanju potpune sreće ometa prepletanje je te sanjarije s Johnovim realnim životom, koji unose Will Kronck, vlasnik automehaničarske radnje, Kathie, Johnova bivša žena i napokon Patrick Bannet, vlasnik automobila koji zbog neznatne ogrebotine na karoseriji započinje nasilni rasplet radnje. Dovršava ga sam John Smith da bi napokon ubio i sam sebe slušajući izvješće o Dianinoj smrti.

TEATAR U TEATRU

Dakako, ovaj opis komada zasniva se na gledanom, a ne na pročitanom tekstu. Stručni gledalac upoznat će se s činjenicom da je ovoj predstavi njezin medij doista postao sudbinom, odnosno dogodio joj se teatar u teatru jer je redatelj nakon mjesec i pol rada na predstavi bez objašnjenja otišao. Režiju je preuzo i na kraju i potpisao ansambl. Opravdano je zaključiti da ansambl nije htio da mu propadne trud oko ovoga doista zanimljiva komada, koji je jedan od najboljih u farsi napisanih posljednjih godina. U okolnostima da je komad režirao ansambl sadržana je već činjenica da je u predstavi u nastajanju oduzet pogled izvana, onaj koji razlikuje unutarnje i izvanjske aspekte prizora, iz neusuglašenosti kojih, između viđenog i njegova komentara, nastaje relativizam farse.

Osnovni je pak propust predstave u tome što nije uključila moderni masmedijski fatum u njegovoj sposobnosti da od pojedinca napravi fantazam nekog od svojih mitova. John Smith tuži se i sam na to da mu je intimnost onemogućena. Već sam izbor podrumske scene Zvonimir Rogoz bio je presudan za to zatvaranje i nemogućnost prodora masmedijskog prostora. Umjesto toga ansambl u ulozi redatelja odlučio se za naturalističku doslovnost, što znači za kompaktnost vremena-prostora predstave nasuprot mogućnosti farsične dekonstrukcije i demontaže istih. Tako je primjerice iz predstave isključen kratak prizor kada pod učinkom snažnih zvukova britanske himne pobijeni sudionici predstave za kratko ustaju da bi se zatim ponovno skljokali. Pa umjesto da se komad završi kao naturalistička tragedija, John Smith strgnuo bi Dianinu odjeću, odbacio pištolj uz humorni komentar: »Ha... jebiga, Kraljica je kriva za sve«. Ansambl nije povjerovao autoru, čime je sebi pojednostavnio posao, ponavljam, bio je u situaciji da nije imao drugog izlaza.

Ako smo se s time složili, recimo da je u uzetom okviru posao glumački dobro obavljen, što se osobito odnosi na Ines Bojanić kao Kathie i Berislava Tomičića kao Patricka Benneta, Darko Plovanić solidan je Will Kronck, a Stojana Matavulja i ovoga smo puta vidjeli kako odrađuje ono najdelikatnije.

Za dozlaboga ružnu scenu nema nikakva opravdanja.

Zvonimir Mrkonjić