Labudičin let

Labudičin let

Nakon višemjesečnoga rada na ulozi, uložena rada, vremena i emocija teško mi je čitati kritike jer su tek rijetke pisane stručno. S druge strane, uvijek ću poslušati mišljenje svoga predagoga i ljudi u čiji sud vjerujem. Premijere su uvijek stresne za izvođače koji često više paze da ne dođe do greške no na sve potrebne nijanse. Prava umjetnost događa se poslije, kad se predstava raspleše na sceni

Na repertoar zagrebačkoga HNK početkom prosinca vratio se božićni balet Orašar u koreografiji koju je još 1970. u Zagrebu postavio slavni koreograf Waczlaw Orlykowski. U ulozi Vile šećera, jednoj od glavnih uloga u tom baletu, nastupa najmlađa prvakinja Baleta zagrebačkoga HNK Edina Pličanić. Bio je to povod da s Edinom Pličanić porazgovaramo o njezinoj dosadašnjoj baletnoj karijeri i ovogodišnjem silvestarskom Orašaru.

Budući da ste završili Školu za klasični balet, pretpostavljam da je Orašar bio prvi balet u kojem ste nastupili na pozornici HNK.

- Točno. S plesom sam započela sa četiri godine, kada me mama upisala na ritmiku u Zagrebačkom kazalištu mladih. Ritmiku sam pohađala i u prvom razredu osnovne škole kod Edite Cebalo. Ona je koreografirala i moj prvi pas de deux, u kojem mi je partner bio Tomislav Petranović. Uočivši našu darovitost Edita Cebalo uputila nas je oboje u Školu za klasični balet na Ilirskom trgu, gdje je započelo naše baletno obrazovanje. Kao đak Škole nastupala sam u svim dječjim ulogama u Orašaru.

Za razliku od Tomislava Petranovića, koji je preko Münchena stigao do Beča, vi ste sve vrijeme ostali u Zagrebu...

- Školu za klasični balet završila sam 1994. i pripadam generaciji koja nije bila osobito sretna pri odlasku na školovanje i usavršavanje u inozemstvo. U starijim generacijama mnogi učenici Škole po završetku školovanja otišli su u St. Petersburg na usavršavanje, no ta je suradnja zbog političkih okolnosti u objema zemljama prekinuta, tako da ja nisam dobila tu priliku. Ukazala se prilika i za švicarsku stipendiju, no kako je bilo ratno vrijeme, nastali su problemi s vizom pa ni ona nije realizirana. Cijela moja baletna karijera vezana je za zagrebački HNK, a usavršavala sam se na ljetnim seminarima kod Dinka Bogdanića i Silve Muradori, u čijoj sam klasi i završila Školu.

Godine 1994. angažirani ste u ansamblu Baleta HNK. Kada ste počeli nastupati u solističkim ulogama?

- Vrlo brzo po dolasku u ansambl počela sam nastupati u malim solističkim ulogama. Već prve sezone, 1995. godine, na audiciji za predstavu Glazba za ples, koja je ostvarena u sklopu međunarodne baletne koprodukcije Donauballett, izabrana sam za solisticu, što sam shvatila kao prvo priznanje i napredovanje. U idućim sezonama slijedili su zapaženi nastupi - Pas de trois u Labuđem jezeru, Vila Jorgovana u Trnoružici, Mladenka u Šparemblekovu Trijumfu Afrodite i solo u Četiri godišnja doba. Solistica sam postala 1998, a prva solistica 2000. U sezoni 2001/2002. nastupila sam u dvjema velikim ulogama. Bila sam Margareta u Šparemblekovom Johannes Faust Passion i Gamzati u Bajaderi.

Godine 2001. primili ste nagradu Ana Roje zagrebačkoga HNK za najuspješniju balerinu, no to nije jedina nagrada koju ste osvojili.

- Prošle sam godine nagrađena Nagradom hrvatskoga glumišta za iznimno baletno ostvarenje mladog umjetnika do 28 godina za ulogu Julije u predstavi Romeo i Julija, koju je koreografirao, režirao i dramatizirao Dinko Bogdanić. Premda sam prije Julije plesala veći broj glavnih uloga, Romeo i Julija ostao mi je u lijepu sjećanju i zbog toga što sam 2003, ubrzo nakon te premijere, promovirana u prvakinju Baleta zagrebačkoga HNK.

Plesali ste i klasični i moderni balet. Što vam je od toga bliže?

- Klasika zahtijeva koncentraciju i dobru tjelesnu pripremljenost, a moderni balet omogućuje potpuno prepuštanje plesu. Uživam plešući i ponosna sam da sam podjednako dobra i u klasici i u modernom baletu.

Koja je osobina ključna za napredovanje u baletu?

- Disciplina. Kada sam shvatila i prihvatila da je disciplina nužna za napredak u baletu, moja se karijera počela ubrzano razvijati. U bavljenje baletom ulagala sam više vremena i želje i ubrzo su se i prilike počele otvarati.

Plesali ste s partnerima iz matične kuće i sa svim uglednim gostima. Koja vam je suradnja ostala posebno u sjećanju?

- Jedan mi je od najdražih partnera Jaš Otrin. Zajedno smo radili prvo Romea i Juliju, a potom i Labuđe jezero, koje smatram svojim najvećim uspjehom. Bio mi je užitak nakon mnogo godina ponovo plesati s Tomislavom Petranovićem u Koncertantnom duetu u Koreografijama Renata Zanelle. U Orašaru sam se s Ilirom Kernijem prekrasno našla. Premda sam prije nastupa s Robertom Bolleom imala samo dvije probe, za njega mogu reći da je fenomenalan partner.

Što je po vašem mišljenju nastup Roberta Bollea i ostalih uglednih gostiju donio ansamblu HNK?

- Gostovanjem baletnih zvijezda Zagreb se upisuje u baletnu kartu svijeta, a to je neizbježno kada vidite da Bolle danas nastupa u Zagrebu, a sutra u Londonu. Gostujući plesači donose i dio baletnoga svijeta i omogućuju ansamblu i solistima da bolje procijene svoju vrijednost.

U ansambl HNK stupili ste za mandata Almire Osmanović. Koliko su se stvari u Baletu promijenile s dolaskom Dinka Bogdanića?

- Najveća promjena bila je povećanje broja premijera u sezoni za više od pedeset posto i povećanje broja predstava. Za vrijeme mandata Almire Osmanović moja se karijera postupno razvijala od ansambla preko malih do velikih solističkih uloga. Kad se osvrnem na to razdoblje drago mi je da je moj razvoj bio postupan. Po dolasku na čelo Baleta, Dinko Bogdanić prepoznao je moju spremnost za velike uloge i pružio mi prilike koje sam bila spremna iskoristiti.

Vjerujem da se razlika između njih temelji dijelom i na tome što je Almira Osmanović još uvijek aktivna plesačica, za razliku od Dinka Bogdanića, koji je završio svoju plesačku karijeru, što mu pruža mogućnost da vidi ansambl iz drukčijeg kuta.

Kako je bilo raditi s Milkom Šparemblekom?

- Rad sa Šparemblekom i plesanje u njegovim predstavama bili su mi veliki užitak jer on ostavlja dosta prostora plesaču i omogućuje mu da na sceni izrazi svoju osobnost. Šparemblek, kao i Dinko Bogdanić, vrlo su dobri za mlade plesače, jer se ne boje pružiti im priliku svjesni da će jedino tako plesač napredovati.

Je li Dinko Bogdanić skloniji tradicionalnom baletnom izričaju?

- HNK je nacionalna baletna kuća i mora imati klasični repertoar. Dinko Bogdanić koreografirao je na sceni HNK gotovo sve naslove klasičnoga repertoara, no za njegova mandata postavljene su i Balanchineove i Zanelline koreografije, dakle i neoklasika i moderni balet. Mislim da je, kad već imamo ansambl koji se s tim može nositi, i za ansambl i za publiku dobro imati repertoarnu širinu.

Kako je bilo raditi sa Renatom Zanellom?

- Bilo je zanimljivo raditi moderni balet na špici, no za mene moderni balet nema nekih tajni, jer sam ga, zahvaljujući Almiri Osmanović, dobro upoznala i svladala još na početku karijere.

Kakve baletne uloge volite?

- Bez obzira bile one moderne ili klasične, volim ekspresivne role jakog emotivnog naboja. Među onima koje još nisam plesala privlači me Quitri u Don Quijoteu, Tatjana u Evgeniju Onjeginu i Giselle, uloga koju sam uvježbala, ali još nisam u njoj nastupila.

Ponekad se na sceni neki kostimi doimaju kao da sputavaju plesača...

- Premda osobno nisam imala takvih iskustava, zapazila sam da se zna desiti da se kostimografi zanesu. Tijelo plesača njegov je instrument, s kojim mora prenijeti i najfinije emocije te ga je nužno otvoriti, pokazati ruke, noge i dekolte kako bi se vidjeli i najdelikatniji pokreti i kako bi izvođač i gledatelj mogli potpuno uživati u ljepoti plesa.

Pratite li kritike i koliko su vam one važne?

- Prije sam ih pratila, no danas vrlo slabo. Bez obzira na kritiku, ja sama najbolje znam kako sam nešto otplesala, jesam li i gdje pogriješila te koliko sam bila prisutna na sceni. Nakon višemjesečnoga rada na ulozi, uložena rada, vremena i emocija teško mi je čitati kritike, jer su tek rijetke pisane stručno. S druge strane, uvijek ću poslušati mišljenje svoga predagoga i ljudi u čiji sud vjerujem. Premijere su uvijek stresne za izvođače, koji često više paze da ne dođe do greške, no na sve potrebne nijanse. Prava umjetnost dešava se poslije, kad se predstava raspleše na sceni.

Imate li tremu prilikom nastupa?

- Porastom broja nastupa u nekoj ulozi, pogotovo kad se to dogodi u kontinuitetu, trema nestaje. Prošle sezone imala sam priliku nastupiti u desetak izvedbi Labuđeg jezera zaredom i u svakom sam sljedećem nastupu bila opuštenija i zato nijansu bolja. S druge strane potpuno razumijem i podupirem zamisao da se pruži prilika većem broju plesača, jer to podiže kvalitetu ansambla.

Prošle je godine za Silvestrovo u izvedbi Labuđeg jezera gostovao Roberto Bolle, a ove ćete godine za partnera u Orašaru imati prvaka Baleta Pariške opere Mathieua Ganija?

- Uvijek sam željela upoznati Balet Pariške opere iznutra i bila sam oduševljena kada su mi rekli da idem u Pariz kako bih uvježbala koreografiju s Mathieuom Ganijem. Odlazim 26. prosinca, a u Zagreb se vraćamo 29. prosinca. Dan poslije prvi je zajednički nastup, a potom slijedi silvestarska predstava, kojoj se jako veselim.

Razgovarao Goran Ivanišević