Kuća za velike projekte

Kuća za velike projekte

Galerija Klovićevi dvori najveći je izložbeni prostor ne samo u Zagrebu nego u čitavoj Hrvatskoj. I kad u njoj već nije završio Muzej Mimara, onda se ona treba koristiti upravo kao galerijski prostor, ali ne tako da joj se značaj usitnjava nizom malih izložbi, kakve se mogu izlagati u stotinama drugih galerija, dakle ne tako da kvantiteta govori umjesto kvalitete, nego upravo obrnuto, da služi kao jedinstveni prostor za velike izložbene projekte, kako nacionalne tako i internacionalne umjetnosti, i to u velikom rasponu od prapovijesnih kultura do najradikalnijih usmjerenja suvremene umjetnosti. To moraju biti veliki umjetnički pregledi, sinteze ili valorizacije, rekla bih čak i veliki umjetnički spektakli

Možete li navesti razloge što su vas potaknuli da napustite dnevne novine u kojima još surađujete kao kolumnistica i prihvatite se vođenja Klovićevih dvora?

- Mislim da nije riječ o napuštanju nečega, nego o odgovoru na nove izazove. U »Vjesniku« sam, istina, provela cijeli svoj dosadašnji radni staž, a prelazak u Galeriju Klovićevi dvori prva je promjena uvedena u moju radnu knjižnicu. Ali voljela bih naglasiti da ni danas još nisam, u stanovitom smislu, u potpunosti napustila »Vjesnik«, u kojem sam se dugi niz godina bavila kulturom u najširem smislu te riječi, bilo kao novinarka, kritičarka, urednica ili kolumnistica, što sam kao vanjska suradnica i dalje ostala. Gotovo na isti način, što vjerojatno nije baš slučajno, ovu kuću u kojoj sam sada ravnateljica pratila sam od sama početka ili začetka ideje da se ona adaptira u muzejsko-galerijsku instituciju.

A ti počeci sežu u vrijeme kada je Ante Topić Mimara odlučio hrvatskome narodu darovati svoju veliku zbirku umjetnina, za koju u Zagrebu nije bilo primjerene zgrade te je po njegovu izboru upravo ovu, u kojoj se nekoć nalazio isusovački samostan, trebalo adaptirati u Muzej Mimara. Od toga izbora i odluke tadašnjega ministra prosvjete, kulture i sporta dr. Stipe Šuvara da se krene u velike građevinske radove kako bi se prostor negdašnjega samostanskoga zdanja prilagodio novoj muzejskoj funkciji pratila sam nastajanje, razvoj, uspjehe i muke ove kulturne institucije. U početku, kao novinarka, ali ponajprije kao povjesničarka umjetnosti (i komparatistica) borila sam protiv opustošenja kojima je tijekom adaptacije bilo izloženo povijesno zdanje samostanskoga kompleksa, ali i okolnoga prostora na gornjogradskom bedemu, na kojemu je za potrebe muzeja podignuta nova zgrada optočena staklenim ciglama. Moj je stručni interes bio širok, pa sam se bavila ne samo zaštitom baštine nego i prostornim uređenjem, slijedom toga arhitekturom, pogotovo modernom, pa i urbanizmom, isto tako i zaštitom čovjekove okoline, ali i umjetnošću - od one što je ostala registrirana tek u arheološkim ostacima do suvremene, kojoj sam na neki način među prvima otvorila vrata pisanih medija zalažući se za pravo na njezin drukčiji suvremeni izričaj, koji tadašnji kritičari još nisu prihvaćali.

No, vratimo se nesuđenom Muzeju Mimara, koji nikada nije uselio u isusovački samostan prenamijenjen u veliki izložbeni prostor. Nezadovoljan izvedenim radovima, Mimara je odbio taj novouređeni prostor te zatražio novi, još jednu adaptaciju staroga zdanja, ovaj put gimnazije na Rooseveltovu trgu. I to je dobio. Ali je na zagrebačkome Gornjem gradu ostala prazna, novouređena, ali ne baš u svemu dovršena, muzejska zgrada -bez Mimare, bez zbirki i bez namjene. Pa ipak, taj je muzejski prostor brzo aktiviran, prvo pokusno, a onda nizom vrijednih velika izložbi, koje se do tada nisu imale gdje prikazati, jer tako velikog izložbenog prostora prije i nije bilo. Radni naslov zdanja, neimenovani muzejski prostor, pretočio se u njegovo stvarno službeno ime - Muzejski prostor. To ime ova je kuća nosila do 1996, kada je uz dosta prijepora preimenovana u Galeriju Klovićevi dvori.

Ako ikoju muzejsko-galerijsku ustanovu poznam u dušu, onda su to Klovićevi dvori, jer sam s njom živjela prateći je u svim njezinim uspješnim i manje uspješnim koracima. Uvijek sam slovila kao njezin ponajbolji poznavatelj, dapače pomogla sam joj u afirmaciji, u onim njezinim najtežim početnim godinama. Upravo stoga su me i Ante Sorić, prvi ravnatelj Muzejskoga prostora, odnosno Muzejsko galerijskog centra, unutar kojega je bio i Muzej Mimara te Gradec i kula Lotršćak, i Zvonko Festini, sada umirovljeni ravnatelj Galerije Klovićevi dvori, o velikim obljetnicama te institucije pozivali da za tu kuću pišem preglede i sažetke njezina desetogodišnjeg ili dvadesetogodišnjega djelovanja.

Kada je potkraj prošle godine raspisan prvi natječaj za ravnatelja Klovićevih dvora, nisam ni reagirala. Nisam o tome uopće razmišljala. Tek sam kao novinarka pratila što se zbiva. Kad je natječaj poništen i potom raspisan novi, mnogi su me kolege, ne novinari nego muzealci, što su već godinama vapili da se vratim u struku povjesničara umjetnosti, nagovarali ili pitali jesam li se javila. Mnogi su bili uvjerenja da sam za to mjesto najprikladnija osoba. I tada sam se zapitala - zašto ne? To mi se učinilo velikim izazovom na koji još mogu odgovoriti. Štoviše, imala sam i viziju što bi trebalo učiniti da se vrati ugled toj velikoj, nekoć slavnoj instituciji, uspjehe su prekinule ratne godine, kada su umjetnine zadugo stjerane u skloništa, a onda se u poraću, pri rješavanju drugih brojnih problema, zamutila i koncepcijska orijentacija Kuće. Ipak, dugo sam promišljala i dvojila, jer »Vjesnik« je uvijek bio moja najveća ljubav. A onda sam sjela, napisala program i poslala molbu na natječaj. S tim činom pala je moja odluka. Dalje nisam strepila, hoću li biti izabrana ili ne. I ne bi me pogodilo da nisam, jer »Vjesnik« je bio i još je tu. Ali sudbina je htjela da se na drukčiji način vratim kući o kojoj sam napisala brojne kritičke riječi - ovaj put kao ravnateljica. Za mene je to velik izazov.

Kakvu ste situaciju u fundusu zatekli po dolasku u Klovićeve dvore?

- Galerija Klovićevi dvori, kao što joj i naziv sâm jasno govori, primarno je galerija. To je najveći izložbeni prostor ne samo u Zagrebu nego u čitavoj Hrvatskoj. I kad u njoj već nije završio Muzej Mimara, onda se ona treba rabiti upravo kao galerijski prostor, ali ne tako da joj se značaj usitnjava nizom malih izložbi, kakve se mogu izlagati u stotinama drugih galerija, dakle ne tako da kvantiteta govori umjesto kvalitete, nego upravo obrnuto, da služi kao jedinstveni prostor za velike izložbene projekte, kako nacionalne tako i internacionalne umjetnosti, i to u veliku rasponu od prapovijesnih kultura do najradikalnijih usmjerenja suvremene umjetnosti. To moraju biti veliki umjetnički pregledi, sinteze ili valorizacije, rekla bih čak i veliki umjetnički spektakli.

U tom je kontekstu fundus Galerije, koji je prije nekoliko godina bio i pokraden, zapravo balast za ovu kuću. I to iz više razloga. Na prvom mjestu, zbog odluke da je riječ o galeriji, a ne muzeju. Taj zaokret, konačni, učinjen je preimenovanjem Muzejskoga prostora u Galeriju Klovićevi dvori, u formalnom smislu. No, praktično, fundus koji postoji u Klovićevim dvorima nije skupljan ciljano, s težnjom da se oformi zbirka koja će nešto značiti, nego stihijski, uglavnom po principu tko nudi donaciju, primi! Tako je zatečeni fundus zapravo bez profila i u tom smislu za Galeriju nepotreban. Rekla bih da se prostorno oskudan depo Klovićevih dvora zapravo rabi kao čuvaonica raznih donacija. I sada postoje zamolbe za primanje novih. Ali Galerija Klovićevi dvori nije muzej donacija i ne bi to trebala postati.

Stoga smatram da zbirke koje se sada nalaze u depoima Klovićevih dvora treba smjestiti u muzeje kojima one po umjetničkoj građi pripadaju, ili treba osnovati muzej donacija i tamo smjestiti ove i druge nezbrinute donacije. Podsjećam, kad se gradio Muzej Mimara, pojavila se zamisao da se u istom građevinskom sklopu prenamijene i druge školske zgrade te da se u njima uspostavi muzej donacija. Ali to nikada nije učinjeno, ni tu ni negdje drugdje. Tako donacije umjetnina mahom završavaju u depoima, a svjetlo dana i toplinu publike osjete tek kad se javnosti prezentira primljeni dar, ili eventualno poneko djelo izloži u sklopu neke tematske ili problemske izložbe. To je, nažalost, i sudbina donacija koje su pohranjene ovdje. Ističem da ova kuća nema primjerena prostora za čuvanje takvih zbirki, a nema ni dovoljno kadrova koji bi se mogli istodobno baviti tim zbirkama i raditi na vrlo zahtjevnim izložbenim projektima, koji iziskuju njihov maksimalni angažman. Prema tome, to ne može biti dobar posao. To, međutim, ne znači da te zbirke nisu dobro čuvane. Nakon neslavne krađe poboljšani su i pooštreni sigurnosni uvjeti, uveden novi alarmni sustav.

Ali mi smo prostorno tako skučeni da kustosi nemaju primjerene radne sobe. U jednoj sobi sjedi njih četiri. To su vrlo teški uvjeti za rad. Istodobno još imamo i podstanare, restauratore Muzeja Mimara, koji su ostali ovdje nakon razdvajanja te dvije ustanove 1999. godine, iako pripadaju Muzeju Mimara. Sada pokušavamo riješiti njihovo iseljenje, jer nama taj prostor treba. Gradec sam, naime, odmah po dolasku zatvorila zbog njegova lošega stanja. Ta je zgrada opasna ne samo stoga što s nje otpadaju staklene cigle nego i zato što prokišnjava na sve strane do te mjere da se voda slijeva kroz električne instalacije, što je i izazvalo požar neposredno prije mog dolaska u Klovićeve dvore. U njoj nema nikakvih uvjeta za rad. A tamo su nam još dokumentacija i biblioteka, spakirani u kutije i čekaju preseljenje u potkrovni prostor Klovićevih dvora, gdje su još restauratori. To nam je sada goruće pitanje.

Kakva je bila financijska situacija u kući?

- O financijama nikada nije baš lako govoriti. U kulturnim institucijama one su prilično promjenjiva kategorija. Kuću sam zatekla na pozitivnoj nuli, bez dugova. Bilo je to polovicom travnja, kad još nije počeo pristizati novac za ovogodišnje programe. Ali neki već održani premašili su podosta predviđene troškovnike i odobrena sredstva te pojeli ona iz drugih programa. Tako su njihovi fondovi ostali prazni. Ali, onda se priča nastavlja, radi se sljedeća izložba, a novac se opet pretače. Tako je to svagdje. Nikada, naime, ni Grad niti Ministarstvo kulture ne odobre sav tražen novac za neku izložbu, a i iznosi su uvijek nerealni jer se troškovnici redovito skroje s manjim svotama kako bi projekt lakše prošao, a onda se pojave stvarni i neočekivani izdaci te se poseže za novcem koji je trenutno na računu, a namijenjen je drugoj izložbi. I tako u krug. To je lančana reakcija. Ali kuća nije u minusu. Treba se snalaziti i zaraditi na drugi način, sponzorstvima, ulaznicama, muzejskim dućanom i slično.

Obično, kad se postavlja takvo pitanje, cilja se na odgovornost prethodnika. Onima koji odlaze obično se vadi mast. To je naš mentalitet. No, ja smatram da se vlastita pozicija ne može graditi pljucanjem po prethodniku, nego samo dobrim i napornim radom. Mislim da se svaki od nas u takvoj golemoj ustanovi susreće s mnogo problema i da ih mora nastojati što bolje rješavati. Konkretno, znam da je moj prethodnik naslijedio milijunske gubitke te je bio usredotočen da ih riješi i u tome uspio. Vjerujem da svatko može dati neki svoj osobiti prilog takvoj ustanovi. Nadam se da ću i sama ostaviti neki pozitivan trag u programskoj orijentaciji. A možda će netko tko dođe poslije mene lakše raditi neke druge stvari.

Nakon što ste neko vrijeme već na dužnosti ravnateljice, smatrate li da ćete moći ostvariti program onako kako ste planirali, ili će se on morati modificirati?

- Poznati sam borac i dosta veliki optimist. Smatram da se ono što se želi uglavnom može napraviti. Ako smo složni i imamo viziju. Mislim da imam viziju i potporu u ovoj kući, u prvom redu stručnoga tima koji zna, treba i želi raditi na velikim izložbenim projektima što ćemo ih svakako forsirati, a onda i tehničke ekipe za koju ni jedna zadaća nije neizvediva. Muzejski tehničari Klovićevih dvora vjerojatno su najbolji u zemlji, vješti i vrsni. Zbog toga se upravo ovoj instituciji povjerava organizacija i drugih izložaba, najčešće međunarodnih, mimo naših programa. Broj takvih projekata u ovoj se godini približio onima iz redovnoga programa. Eto upravo sada, kao i prije tri tjedna, ali i tri godine, ta ekipa vraća iz Srbije u ratu opljačkana kulturna dobra.

Dakle, vjerujem da ćemo zajedničkim snagama ostvariti naš planirani program. Tu moram naglasiti da sam u Klovićeve dvore došla sa svojom vizijom, ali da time nisam sebe stavila na pijedestal nedodirljivosti s kojega dirigiram, nego sam kustose okupila na konstruktivne rasprave iz kojih se i unatoč ponekad suprotstavljenim mišljenjima rađaju i neke druge dobre ideje. Rad u takvoj galeriji mora biti timski. To nije uvijek lako, ali se može. Mi smo zajedno dosta raspravljali o programu i brusili ga. Mislim da smo ga dobro osmislili, ne samo za sljedeću godinu, jer smo se odmah okrenuli dugoročnom planiranju, budući da se veliki projekti moraju pripremati nekoliko godina. To je dio moga strateškog plana, koji ima punu potporu kustosa. S takvim smo se programom i natjecali.

Što može utjecati na promjenu programa? Najčešće je nestašica novca, a to ne ovisi o nama, barem ne u smislu da li mi to hoćemo, da li smo dovoljno stručni i da li mi to možemo. Međutim, u slučaju kad bi Grad i Ministarstvo, koji nas sufinanciraju, odlučili da nam ne treba davati toliko novca koliko nam treba, a objektivno nam treba mnogo novca za tako veliki prostor i tako velike projekte, onda se to može riješiti na drugi način. Primjerice dokine se taj jedini izložbeni prostor za velike izložbe i u tu se zgradu preseli neki od muzeja koji već godinama vapi za primjerenim prostorom, poput Hrvatskoga povijesnog muzeja. I to je jedno od mogućih rješenja. Međutim, mislim da i Grad i Ministarstvo žele da postoji jedan ovakav veliki i reprezentativni izložbeni prostor. Vjerujem da su naše posljednje izložbe opravdale naša htijenja i da je program s kojim smo se ove godine natjecali za iduću godinu, a koji je vrlo zahtjevan, dobro prihvaćen. Program je skup, ali imamo potporu Upravnog vijeća u kojem sjede dva člana iz Ministarstva, dva člana iz Grada Zagreba i jedan naš predstavnik. Oni su bili jednoglasni u tome da je to dobar program i to mi daje dodatnu snagu i poticaj da izazov koji je pred nama ostvarimo.

Koje jesu ili će biti najvažnije promjene u radu Klovićevih dvora u odnosu na rad i koncept vaših prethodnika na ovoj dužnosti?

- Kao što sam već rekla, naglasak će biti na velikim izložbenim projektima koji će prostorno obuhvaćati najmanje jednu, a ponekad dvije ili čak tri izložbene etaže. Bit ćemo otvoreni za sve vrste likovne umjetnosti. Kada sam izabrana za ravnateljicu, oni koji dovoljno ne poznaju moj dugogodišnji rad govorili su da sam tradicionalna zato što sam se bavila baštinom. Ali ja sam osoba koji je u hrvatskom novinarstvu, »Vjesniku«, širom otvorila vrata suvremenoj umjetnosti, koja je, umjesto da bude pljuvana kao dotad, dobila pravo na normalan život, da se o konceptualnoj umjetnosti ne piše s podcjenjivanjem, kao ni o novoj umjetničkoj praksi, koje su se poslije etablirale kao priznate umjetnosti. Jako sam otvorena prema suvremenoj umjetnosti i bila sam borac za Muzej suvremene umjetnosti sve minule godine svog rada. I danas surađujemo s MSU-om, koji još nema normalna izložbenog prostora. Prema tome, u ovom prostoru bit će mjesta i za suvremenu umjetnost i za arheologiju i za povijesne izložbe naše baštine, koja nije dovoljno prezentirana našoj javnosti. Kada javnost ne zna što ima, ne zna to ni čuvati. Biti će tu i velikih međunarodnih izložbi suvremene umjetnosti, kao što je upravo otvorena Enigma objekta Nacionalnoga muzeja moderne umjetnosti Centra Georges Pompidou ili ona konceptualne umjetnosti što treba iduće godine, također u organizaciji MSU-a, stići iz bečke Fundacije Generalli, ali i onih povijesnih kakva će biti Francuska renesansa iz francuskog Nacionalnog muzeja renesanse u Écouenu ili izložba Život pod vulkanom iz Pompeja. Dakako, bavit ćemo se i našom recentnom umjetnošću. Već za sljedeću godinu predložili smo projekt Prve retrospektive, unutar kojega ćemo se posvetiti srednjoj generaciji suvremenih umjetnika, onih koji su kao mladi, upravo zbog nerazumijevanja sredine, često pripadali u takozvanu generaciju preskočenih umjetnika. Pokrenut ćemo i međunarodnu bijenalnu izložbu ilustracija. Pokrivat ćemo različite segmente likovnog izražavanja, a neke ćemo možda jako iznenaditi s velikim projektima vezanim uz dizajn, pa čak i modu. Ustrajavat ćemo na dinamici i gustoći različitih izložbi, koje privlače razne vrste posjetitelja. Nastojat ćemo da Klovićevi dvori postanu žarište stalnih kulturnih zbivanja. Treba stvoriti naviku ljudi da dolaze u Klovićeve dvore ne samo na izložbe nego i na predstavljanje, predavanja, koncerte, ali i na kavu u muzejski Caffe Picasso ili u kupnju darova u muzejskom dućanu.

Koliko kao ravnateljica možete samostalno odlučivati o programu izložbi i drugim ključnim pitanjima za galeriju?

- Došla sam ovamo s vrlo konkretnim programom i namjerama. Ako je to poduprto, a jest, jer sam na temelju toga programa izabrana za ravnateljicu, dakle, dano mi je povjerenje, onda nema razloga za ograničavanjem mojih rukovodećih funkcija. Vjerujem da su i moji prethodnici samostalno vodili Muzejski prostor, odnosno Galeriju. Ne samo programski! Ovo je golema kuća i o njoj se kao objektu također treba mnogo brinuti. Odlučivati što u kojem trenutku treba poduzeti i napraviti, koji je prvi, a koji sljedeći potez. Primjerice, moj je prvi potez bio zatvoriti Gradec jer je u tom ruševnom prostoru opasno raditi i jednako opasno izlagati umjetnine. Moj drugi potez bio je osigurati primarne muzeološke uvjete Klovićevih dvora, dakle klimu: temperaturu i vlagu, osvjetljenje te poboljšati alarmne sustave. Dakako da takve odluke donosim samostalno.

No, rekla sam vam već prije i da je rad u ovakvoj instituciji nužno timski. Prema tome, skupila sam suradnike, upoznala ih sa svojim gledištima i strateškim odlukama, i pozvala ih na konstruktivan dijalog. Oni su to prihvatili, pogotovo stoga što sam im dala mogućnost da iskažu i svoju kreativnost. Mi o svemu možemo raspravljati, dopuštam da se i konfrontiramo jer mislim da se često iz tih suprotstavljanja rađaju najbolji prijedlozi. Tako smo zajedno kreirali program za sljedeću godinu i napravili dugoročnu projekciju djelovanja, jer veliki se projekti ne mogu ostvariti za godinu dana, nego se moraju spremati dvije, pa i tri godine.

Imamo velikih ambicija u smislu dovođenja velikih izložbi. Sada vodimo pregovore za velika imena, kao što je upravo bio Picasso. Mi ćemo u to ulagati čak i ako za to ne budemo dobivali dovoljno novca, jer ipak ostvarujemo i neke svoje prihode. Nastojat ću da moji suradnici uspostave osobne kontakte sa svojim stručnim kolegama u muzejima širom Europe, a možda i dalje. I poticat ću ih u njihovu radu, što mislim da su već dobrano osjetili. Ali i mnogo tražim, što također osjećaju. Samo tako može se dobro raditi.

Što se utjecaja izvana tiče, po tome kako je prihvaćen naš program, barem na razini Upravnog vijeća, mislim da tu neće biti problema. Na mene u tom smislu nema za sada nikakvih pritisaka, a vjerujem da ih neće ni biti. Ako ćemo dobro raditi, onda nema razloga da bude pritisaka. U svakom slučaju smatram da je važno da nam je izložbeni kalendar popunjen, da nema odstupanja od zadanih termina (došla sam iz medija u kojemu je rok svetinja), da nema praznoga hoda, i da se izložbe smjenjuju u dobru ritmu. Stoga mi već imamo točno programirane sve izložbe od sada do kraja iduće godine, ali i dalje, pa nitko ne može nazvati i zahtijevati da sad u program utrpavamo nešto, a pogotovo ne ono što nije u skladu s novom koncepcijskom orijentacijom Kuće. Ostavljeni su vrlo mali vremenski razmaci između izložaba koje završavaju i onih što se trebaju otvoriti, tako da, dok se jedna izložba skida, druga već ulazi u kuću. Njezino postavljanje počinje čak i prije no što su posljednji sanduci netom održane izložbe izneseni iz Klovićevih dvora. Upravo sada moglo se vidjeti kako to funkcionira. U jednom trenu imali smo i Renesansu i Čileansku umjetnost, Paola Veneziana, Doru Maar i Picassa, a već i djela pristigla iz Centra Georges Pompidou. To vam izgleda poput tvornice, jedno se skida, drugo pakira, treće vadi iz sanduka, četvrto postavlja. Između se pregrađuju prostori i liče zidovi. I pritisak je golem. A taj je pritisak rok. Jer sve treba napraviti dobro i pažljivo i u vrlo kratku roku.

Jeste li pod velikim pritiskom umjetnika koji žele izlagati u Galeriji?

- Ne bih baš mogla reći da sam pod velikim pritiskom. Dakako, uvijek ima onih koji misle da je to najprikladnije mjesto baš za njihovu izložbu. Zato ponavljam, Klovićevi dvori moraju biti mjesto samo za iznimne i velike izložbene projekte. Dok je postojao Gradec kao izložbeni prostor, onda se tu moglo pratiti i recentno stvaralaštvo, ali sada je ta kuća izvan pogona. No, u Zagrebu imate stotinu drugih galerija za takve izložbe. A ono što može biti izloženo u stotinu drugih galerija, ne treba izlagati ovdje. Klovićevi dvori moraju biti prestižno izlagačko mjesto. Ovdje treba izlagati ono što nigdje drugdje nije moguće izložiti. Dakako, svatko može ponuditi svoje izložbe u Klovićevim dvorima, ali Klovićevi dvori ne moraju svakomu prirediti izložbu. O svim takvim prijedlozima redovito i argumentirano raspravlja Stručno vijeće Galerije, a onda se donosi odluka o prihvaćanju ili odbijanju. Moram reći da smo mnogo takvih zaostataka, nakupljenih prijedloga, riješili - negativno, bez ikakvih pritisaka i čiste stručne savjesti.

Traju li neke velike izložbe možda prekratko?

- Mi ćemo nastojati da velike izložbe traju barem tri mjeseca, jer su se dva mjeseca pokazala kao apsolutno prekratko vrijeme. No, na to često utječu i posuđivači, kao u slučaju izložbe Dore Maar i Picasso. U Muzeju Picasso od početka su govorili samo o dva mjeseca trajanja izložbe, iako smo mi tražili tri. Ali onoga dana kad je izložba otvorena u Klovićevim dvorima i kada su Francuzi, koji su bili tu, vidjeli koliko je ljudi došlo na otvaranje i drugi dan na izložbu, i kada su zapravo shvatili kakva je recepcija izložbe, onda su počeli govoriti o mogućnosti produženja na tri mjeseca. A tada je bilo prekasno, jer su već bili ugovoreni termini za izložbu Enigma objekta, koja je upravo otvorena, a nakon Zagreba odlazi u Budimpeštu, gdje joj je također fiksirano vrijeme održavanja. Sve se to mora planirati unaprijed. Ima, međutim, posuđivača koji ne dopuštaju da djela budu duže izložena, ali ima i djela koja ne smiju biti tako dugo izložena. Često i nedostatak novca može biti ograničavajući faktor. Za izložbe, kao što je bila Dora Maar i Picasso, strašno je visoka cijena osiguranja. Produljavanje izložbe znači i dodatno plaćanje osiguranja. Pazite, gotovo pola troškova izložbe Dora Maar i Picasso otpada samo na osiguranje. Nažalost, i Enigma objekta bit će otvorena samo dva mjeseca.

Koji su najveći problemi s kojima se surećete u vašem radu?

- U svakom poslu ima problema. Teško je reći koji je veći. Ovo je vrlo stara kuća koja je preuređivana, na kojoj su rađeni veliki građevinski zahvati, a koja ipak nije nikada u potpunosti dovršena. U njoj su sustavi dotrajali. Klima-uređaji nisu radili petnaest godina. Kada sam preuzela dužnost ravnatelja, u Galeriju je došla francuska komisija, koja je pregledala kuću kako bi ustanovila postoje li u njoj primjereni uvjeti za izlaganje izložbi što dolaze iz Francuske. Ona je precizno utvrdila što nam nedostaje i što moramo učiniti kako bismo osigurali temperaturu od osamnaest do dvadeset stupnjeva, vlagu od pedeset i pet posto, osvjetljenje ograničeno niskim brojem luksa.

Kad sam vidjela što sve ne funkcionira u toj kući, vrlo sam se brzo prizemljila, jer sam shvatila da je raditi program s vizijom vrlo lagano u odnosu na ono što treba napraviti u ovako golemu objektu da bi on uistinu fizički funkcionirao kao muzejski ili galerijski, svejedno. I dok su drugi išli na godišnje odmore, ja sam s radnicima ljeto provela u klima-komorama i kotlovnicama, uz strojeve koji trebaju pokrenuti sustav klime, nadzirući čišćenje klima-komora i kanala u sustavu klime, varenje prekinutih cijevi u tom sustavu i slično. Vodila sam opet bitku s vremenom i strepila hoću li u tako kratku roku uspjeti sve srediti. Ipak, klima je puštena u pogon u rano poslijepodne onoga dana kada je navečer otvarana izložba Hrvatska renesansa. Do toga dana (26. kolovoza) nabavili smo i potrebne ovlaživače zraka, mjerače vlage, kupili nove reflektore i tako zamijenili pedeset posto zastarjelih te osigurali dodatne alarmne sustave. To su bili veliki problemi, jer smo u kratku roku išli u velike investicije kako bismo osigurali uvjete da uopće možemo primiti izložbe koje smo najavili i koje su već bile u pripremi. Takvih problema ima stalno, ne mogu vagati koji je teži. Ali kad uspijete nešto napraviti, onda ste zadovoljni i zaboravite na sve teškoće.

Kolike su bile cijene izložbi koje ste organizirali za svojega mandata, kako ste pokrili troškove i koliko je bio posjet i prihod od ulaznica?

- Pretpostavljam da vas zanimaju ove posljednje velike izložbe. Još nismo napravili sve obračune, računi još dolaze na naplatu. Ipak, moram napomenuti da su to iznimno skupi projekti iz više razloga. Sve su tri izložbe međunarodne, pa i Renesansa, iako je riječ o hrvatskoj renesansi, dio koje smo dovezli iz Francuske, budući da se neka od tih djela čuvaju u Louvreu i Nacionalnoj knjižnici u Parizu. Za tih nekoliko djela koje smo dopremili iz Francuske, osiguranje i ambalaža, za koju strani partneri traže da se radi kod njih, skuplji su nego cijela ambalaža koju smo mi kod nas radili za sve ostale eksponate te izložbe. Čovjek ne može zamisliti do koje granice se ti troškovi mogu popeti.

Renesansa je koštala oko milijun i pol kuna, a Dora Maar i Picasso oko milijun i sedamsto. Za tu drugu, međutim, traženo je oko osamsto tisuća kuna, jer se predviđalo da će toliko koštati. Gradski ured za kulturu i Ministarstvo kulture zajedno su osigurali otprilike toliko novca. Time su pokriti samo troškovi osiguranja izložbe. Sve ostalo praktički pada na naša leđa. Dio ostalih troškova pokrili smo sponzorstvima, a najveći dio ulaznicama. Moram istaknuti da smo imali fantastičnu marketinšku kampanju i fenomenalan posjet. Svaki dan u Galeriji je bilo više od tisuću posjetitelja. Za svaku izložbu vrlo je važan marketing, jer se izložba mora prodati kao kulturni proizvod. Mnogo smo u to investirali, ali se isplatilo.

Na koje sve načine planirate popularizirati izložbe u Klovićevim dvorima?

- U prvom redu kanimo mijenjati ustaljenu praksu u Hrvatskoj, a to je da izložba umire s otvaranjem. U nas se svi upru i rade na pripremi izložbe, a kad se ona otvori, onda smatraju da mogu odahnuti i da je njihov posao završen. A to je krivo. Sada taj gotov proizvod treba dobro prodati, kao automobil ili čokoladu. Izložba je proizvod na kulturnom tržištu. I marketing mora pomoći da se ta izložba što bolje proda ili unovči, kako hoćete. To nije lako i iziskuje mnogo rada. Ali može se, ako vam je proizvod dobar kao što je bila Dora Maar i Picasso. Ipak, moram reći da smo teško pridobili sponzore. Mi smo zemlja u kojoj je gospodarstvo još slabo, ljudi nisu navikli ulagati u kulturu kao što je to praksa u inozemstvu, premda postoji zakon koji omogućuje da se onima koji doniraju za kulturne potrebe umanje porezi. Nažalost, to u nas nije osobito zaživjelo. Osim toga oni koji imaju novac ne znaju uvijek procijeniti isplati li se ulagati u takav kulturni proizvod. Neke su tvrtke prepoznale taj proizvod, kad je već bio dobro upakiran i s vrpcama, i onda se vezale uz nas. Sad mi njih dalje vežemo za svoje nove projekte i tako se stvara lanac suradnje.

Kako vidite budućnost Vile Arko?

- Vila Arko sporan je objekt u našem kompleksu. Tu je bio Mimarin dom. Kad je on umro, ta je kuća ostala dio Muzejskoga galerijskog centra. Nakon odvajanja Muzeja Mimara iz MGC-a, Vila Arko, kao i Gradec i Lotršćak, ostala je u sklopu Javne ustanove Galerije Klovićevi dvori. Ali već i prije postojala je zamisao da se ona uredi kao dormitorij za gostujuće kustose i druge goste Muizejskog prostora odnosno Klovićevih dvora, kako je to uobičajeno i drugdje u svijetu. Ali to nikada nije učinjeno i ona je uglavnom bila prazna, sve dok odlukom ministra dr. Antuna Vujića neki njezini dijelovi (na katu) nisu dati u najam Hrvatskom društvu pisaca, PEN-u i ITI-u te potkrovlje za atelijer Zlatku Boureku. Klovićevi dvori, međutim, i dalje su u posjedu cijele kuće, ali na uporabu imaju prizemlje. Nažalost s najmoprimcima je bilo nekih nepotrebnih sporova i to u trenutku kada su Klovićevi dvori, koji nemaju dovoljno depoa, dio kojih je već dvije godine u rekonstrukciji, bili prisiljeni tu smjestiti sanduke u kojima su pristigle visoko osigurane umjetnine. Tada je umjetno stvorena afera. Pisci i penovci, ne obrativši se Klovićevim dvorima, novinare su obavijestili da smo njihov prostor za promocije i druge skupove pretvorili u skladište. Taj prostor, međutim, nije njihov, kako su oni to prikazali, nego pripada Galeriji Klovićevi dvori, koja im ga redovito na njihovu zamolbu ustupa za njihove povremene potrebe. I to i danas tako funkcionira. Nedavno je tu održan i festival pisaca. Ali mi taj prostor zatvaramo i zaključavamo nakon svakoga takva događanja, jer se mora znati da je to naš prostor i da ga, kad nam je to potrebno, možemo rabiti. Kad je bio festival pisaca, ponovno su u nekim novinama osvanuli napisi kako je ponižavajuće da oni moraju Klovićeve dvore moliti da im se ustupi taj prostor. Oni bi trebali prvo vidjeti kako je ponižavajuće raditi u našoj dokumentaciji ili knjižnici, koje čekaju preseljenje s Gradeca u Klovićeve dvore, u kojima nema mjesta za njih jer su tu restauratori. Stoga, ako se ne nađe drugo rješenje, bit ćemo prisiljeni ili restauratore ili dokumentaciju i biblioteku preseliti upravo u prizemlje Vile Arko. Hoće li tada nastupiti nova afera? Mislim da Gradski ured za kulturu i Ministarstvo kulture trebaju zajedno naći pravo rješenje, ne samo za Vilu Arko, nego i za Gradec.

Kakva će biti sudbina Galerije Gradec?

- Ona je vrlo neizvjesna. Po mom mišljenju, to je kuća koju bi trebalo srušiti i ponovno izgraditi. Ona je, naime, u tako lošem stanju. Građena je kao upravna zgrada Muzeja Mimara, i ostala građevinski nedovršena i neopremljena u trenutku kada su radnici napustili gradilište, jer se za potrebe Muzeja Mimara krenulo u još jednu adaptaciju, tada zgrade gimnazije na Roosveltovu trgu. S vremenom Gradec je pretvoren u izložbeni prostor, prvo u Rohbau-varijanti, a onda postupnim dotjerivanjem interijera. Ali sve su to bile improvizacije.

Godinama se već priča da će u tu kuću doći Hrvatski muzej naivne umjetnosti, koji mora iseliti iz prostora palače u Ćirilometodskoj ulici, koji su vraćeni vlasnicima, i za koje se sada plaća ekonomska stanarina. Ali konačna odluka još nije donesena. Ne postoji još, naime, pisani dokument o tome. I ako sada govorimo o našim potrebama u kontekstu Gradeca i Vile Arko, onda je nama možda potrebniji Gradec, ne kao izložbeni prostor, nego kao upravna zgrada, za što je i građena, ali ne znam može li se Vila Arko iskoristiti za Hrvatski muzej naivne umjetnosti.

U svojem kompleksu imate još i Kulu Lotršćak.

- Taj je izložbeni prostor bio dosad bez osobite koncepcije, a sada ga pokušavamo profilirati kao prostor za održavanje mahom fotografskih izložaba. Riječ je o ciklusu brzih izložbi pod naslovom Snapshot / Brzo okidanje, koji će prikazujući recentne fotografije težiti maksimalnoj informativnosti. Uz to namjera nam je pozivati suvremene umjetnike, koji će upravo za taj prostor kreirati neke svoje umjetničke projekte, na način da suvremeno interpretiraju taj povijesni prostor, svjetlo i ambijent. Prvi će tu mogućnost iskoristiti Goran Petercol, a potom Mirjana Vodopija.

Što mislite o tvrdnji da je ime Klovićevi dvori neprikladno i da treba vratiti stari naziv Muzejski prostor na Jezuitskom trgu?

- Najgore je svaki čas mijenjati imena ustanove, pogotovo kad imate strane partnere koji vas već respektiraju kao uglednu ustanovu. Meni se osobno naziv Klovićevi dvori ne sviđa zbog toga što ima negativnu konotaciju. Koje dvore mi imamo? Predsjedničke, Banske i Klovićeve! Mnogo bi sretnije rješenje bilo, ako se već naziv trebao mijenjati, da je ustanova nazvana Galerija Julija Klovića. No, postoji već galerija toga imena. Isusovci, koji su to zdanje i gradili, također predlažu promjenu imena, kao spomen na njihov samostanski kompleks.

Koji su vaši planovi za buduće izložbe u Klovićevim dvorima?

- Nakon izložbi koje su u tijeku, a to su Čileanska umjetnost: prelazeći granice i Enigma objekta iz Nacionalnog centra moderne umjetnosti Centra Georges Pompidou, otvaraju se prvo izložbe Gruppe 77 iz Graza, retrospektiva Gabrijela Jurkića i velika monografska izložba Ivana Picelja. Potom ćemo ugostiti Hrvatski muzej naivne umjetnosti s izložbom Umjetnost hlebinske škole, a sami ćemo prirediti retrospektivu fotografa Josipa Klarice. Još jedna izložbena poslastica prije ljeta bit će Francuska renesansa koja stiže iz Nacionalnoga muzeja renesanse u Ecouenu, gdje je prikazana i Renesansa u Hrvatskoj. Postoji velika mogućnost da ćemo preko ljeta imati ugostiti i jednu veliku izložbu što treba stići iz Šangaja. Jesensku sezonu obilježit će svakako velika izložba konceptualne umjetnosti iz zbirke Fundacije Generalli u Beču. Onda na jesen dolazi gostujuća retrospektiva Tišova. I to je dio baštine, i to treba pokazati. Nakon toga dolazi velika izložba konceptualne umjetnosti iz Fundacije Generali u Beču. Istovremeno stiže i izložba iz Fundacije Mondrian u Nizozemskoj. A onda slijedi prva retrospektiva Nine Ivančić. Godinu ćemo zaključiti retrospektivom Vladimira Kirina i arheološkom izložbom, zasad radnoga naslova Simbol boga i kralja / Prvi europski vladari.«

Pred nama je i stvaranje novog vizualnog identiteta Galerije, ali i nove web stranice. Zadržat ćemo i upravo uvedenu praksu snimanja izložbi na CD i tako omogućiti virtualni posjet već održanim izložbama. To postaje dio naše izložbene dokumentacije. Bit će još novosti, ali korak po korak.

Razgovarao Zlatko Vidačković