Kontrast boja i glasova

Kontrast boja i glasova

Izvedbu Pikove dame na festivalu u Glyndebourneu 1992. visoko je ocijenila kritika, a publika ju je primila s odobravanjem. Ovaj DVD jasno pokazuje zašto. Imala bih prigovor jedino na pomalo zavijanje u pjevanju tenora Jurija Maruzina, ali njegova je pjevačka biografija - Scala, Bečka državna opera, Covent Garden, Salzburške svečane igre, Metropolitan - impresivna, pa mislim da drugima to ne smeta. Sve ostalo toliko je zanimljivo, uvjerljivo, duboko promišljeno i na svoj način atraktivno. To očito nije živa snimka jer nema pljeska (hvala Bogu, jer bi to bitno umanjilo dojam) i kadriranje je vrlo precizno, ali svi koji sudjeluju toliko su suživljeni s likom i utonuli u glazbu i dramsku radnju kao da su poneseni onom specifičnom koncentracijom i atmosferom žive izvedbe.

Dirigent Andrew Davis na čelu Londonskoga filharmonijskog orkestra uspio je izvući iz partiture svu dramatiku radnje i suptilnu senzibilnost psihološki vrlo dobro ocrtanih likova te izraziti onu napetost, neizvjesnost, stalnu prijetnju nedokučivoga. Rijetko se čuje Pikova dama s tolikim bogatstvom dinamike. Tajna triju karata koju krije stara Grofica, nekadašnja moskovska Venera, stalno je prisutna, lebdi u zraku u neobično rafiniranu poniranju u glazbu, kao i u sjajnim scenskim rješenjima (Richard Hudson). Stalna ukošena otvorena pačetvorina sjajnom se promjenom osvjetljenja (Thomas Webster) prilagođava zahtjevima pojedinih prizora, pa svaki prizor unutar pojedine slike ima posebno mjesto. Poglavito se ta razrađenost vidi u Lizinoj sobi i na plesu. Transformacije se postižu isključivo promjenom rasvjete.

STAPANJE RIJEČI I TONA

Zanimljivo je da su uzvanici na plesu prisutni samo kad sudjeluju u radnji. Dijalog između protagonista odvija se na praznoj sceni. Redatelj Graham Vick potpuno je iskoristio inače malu pozornicu uspijevajući je vizualno skučiti na zatvoreni prostor Lizine sobe, Grofičina budoara ili Hermanove sobe u kasarni ili pak dajući joj unutar istih koordinata prostornost ljetnoga parka ili plesne dvorane. Zanimljiv je kontrast boja, npr. dominantnoga crnog u slici na Nevi i crvenog u kartašnici. Unutar tih osnovnih prilagodbi bezbroj je promjena osvjetljenja koje korespondiraju s psihološkim stanjem protagonista. Teško je nabrojiti sve funkcionalne detalje - suvišnih nema - ali ne smije se izostaviti stolac s naslonom u obliku mrtvačkoga kostura u Grofičinoj sobi, koji je na kraju obavije kao i smrt sama. Lijepi povijesno autentični kostimi dopunjuju dojam. Dirigent je pružio savršenu glazbenu podlogu odvijanju drame, pa se izvedba gleda i sluša kao dobro rađen film.

Dakako, to ne bi bilo moguće kad ne bi svi interpreti, od najmanjih do protagonista, bili istodobno dobri pjevači i dobri glumci koji već samim svojim nastupom sugeriraju lik. Felicity Palmer u naslovnoj ulozi potpuno je iskoristila širok spektar interpretativnih mogućnosti koje nudi ta opsegom nevelika, ali značenjem odlučna uloga u operi. Već spomenuti Maruzin u neobično zahtjevnoj ulozi Hermana vrlo je inteligentno, bez pretjerivanja, sugestivno dočarao opsjednutost mladoga časnika. Američka sopranistica Nancy Gustafson također je vrlo uspjelo kreirala lik Lize, skromne, smjerne, nježne djevojke koja izrasta u junakinju. Dva ruska baritona, Dimitrij Kharitonov (knez Jelecki), a pogotovo sjajan Sergej Leiferkus (Grof Tomski) zajedno s Marusinom iskoristili su prednosti vladanja izvornim jezikom i pretopili to u isto takvu dikciju, i glazbenu interpretaciju, u kojoj se stapaju riječ i ton. Ali, u tome za njima ne zaostaju njihove anglosaksonske partnerice. Odnos između protagonista pomno je razrađen i logično riješen u najmanjim pojedinostima, a mjestimični kraći ili dulji nastupi sporednih likova, kao i cijeloga dobro uvježbana zbora, nedjeljiv su dio cjeline.

Marija Barbieri