Knjiga je bolja zabava od Big Brothera

Zlatne godine

Moderni identitet Hrvatske trebao bi se graditi na umjetnosti pedesetih i šezdesetih

Maroje Mrduljaš osoba je koja kvalitetno obavlja velik broj poslova na planu arhitekture, povijesti umjetnosti i vizualnih umjetnosti uopće.

Upravo je zatvorena izložba Umjetnost pedestih godina u Hrvatskoj kustosa Zvonimira Makovića. U okviru izložbe funkcionirao si kao dizajner (sa skupinom Numen) vizualnog identiteta, kataloga i postava izložbe. Kako ti se sada, post festum, čini izložba i čime objašnjavaš dobru posjećenost?

- Izložba je ocijenjena različito, bilo je pozitivnih i negativnih komentara, s tim da je mediji nisu popratili u onoj mjeri u kojoj bi to bilo očekivano kada se zna da je riječ o ambicioznu i opsežnu pothvatu. Pedesete su godine vrijeme u kojem hrvatska scena sa stanovitim zakašnjenjem ovladava modernim i avangardnim strujanjima u okolnostima koje su bile ekonomski oskudne i politički osjetljive. Indikativno je da se intenzitet svježine i autentičnosti umjetničke scene, odnosno hrvatske kulture u cjelini, produljio negdje do sredine šezdesetih, da bi zatim, polako, utihnuo i utonuo u provincijalizam ili autističnost. Umjetnost pedesetih i šezdesetih jedan je od temelja na kojem se može graditi moderni kulturni identitet Hrvatske, ali je pitanje zanima li to doista nekoga. Nedavno sam izložbom proveo skupinu predavača i studenata sa ETH, čuvena arhitektonskoga fakulteta u Zürichu. Bili su fascinirani i pitali zašto tu umjetnost ne predstavljamo u inozemstvu. Dobra posjećenost nedvojbeno je rezultat, uvjetno rečeno, revijalnoga karaktera izložbe, koja u vrlo sažetoj formi prikazuje ono najbolje iz umjetnosti pedesetih obilježene apstrakcijom, nenarativnošću i eksperimentom. Za većinu ljudi riječ je o izrazu, odnosno jeziku, koji je još intrigantan, provokativan, možda čak i mističan.

S dizajnerskoga stanovišta rad na izložbi bio je izrazito uzbudljiv i zahtjevan. S obzirom da izložba obuhvaća devet različitih segmenata, odnosno devet različitih umjetničkih područja, postavilo se pitanje kako od velike količine materijala napraviti suvislu cjelinu u površinom ograničenu i zbog kružne forme nezahvalnu prostoru Doma HDLU-a. Dakako, ograničenje budžeta u takvim se zadaćama podrazumijeva, pa se ta činjenica uzima kao datost, a ne kao problem. Dobar dizajnerski, a slobodan sam reći i opći dojam, postignut je zahvaljujući činjenici da nas je glavni kustos izložbe Zvonko Maković shvatio kao ravnopravne aktere u procesu nastanka projekta. Koncepcija heterogenosti i kolažiranja različitih umjetničkih praksi nastala je zajednički, u brojnim razgovorima i raspravama, dok smo po pitanju pojavnosti i prostorne organizacije imali maksimalnu slobodu. S druge strane, internacionalne pedesete izvorište su iz kojih Numen crpe dio idejne i metodološke energije pa nam je ta zadaća bila i intimno važna i bliska. Mjesec ili dva prije izložbe bili smo na rubu straha da će nas izložba nadrasti i da smo izgubili kontrolu nad hrpom građe koja je pristizala sa svih strana, no, u času kada se ona u samu prostoru počela događati, pokazalo se da su odluke i metode rada koje smo primijenili ispravne. Isto vrijedi i za katalog, čiji je veći dio naklade rasprodan. To je dobar osjećaj, koji se postiže i zahvaljujući iskustvu.

Direktor si nakladništva Udruženja hrvatskih arhitekata. U čemu su temeljni problemi, jer pretpostavljam da ih ima, izdavačkoga programa?

- U nakladništvu Udruženja hrvatskih arhitekata glavni je posao izdavanje časopisa »Čovjek i prostor«, koji je najstariji časopis za arhitekturu i likovne umjetnosti na području bivše Jugoslavije i jedan od rijetkih koji je preživio tranzicijska vremena te ušao u 51, a uskoro će i u 52. godinu izlaženja. Temeljna poteškoća izdavačkoga plana simbolički se može prepoznati u činjenici da sam ja povlašten time što sam jedini arhitekt u Hrvatskoj koji prima mjesečnu plaću isključivo za zadaće u poslovima izdavaštva. Kolega Andrija Rusan uspješno vodi svoj časopis »Oris«, no to je njegov privatni poslovni pothvat, koji odista treba cijeniti. »Čovjek i prostor« oduvijek je nastojao zadržati polemički i kritički odnos prema arhitektonskoj i kulturnoj produkciji, ali to podrazumijeva da postoji dovoljna kumulativna masa ljudi koji suvislo kritički razmišljaju, znaju mišljenje uobličiti u pisani oblik, a još k tome posjeduju i dovoljno vremena i volje da sve to realiziraju. Nažalost, autora koji zadovoljavaju sva tri kriterija unutar arhitektonske scene praktički nema, a pogotovo ih nema unutar mlađe generacije, što je prilično opasno. Teorijski arhitektonski diskurs u Hrvatskoj nije kritički, pa je jasno da nema ni polemike, kao što izostaje i precizno sondiranje urbane zbilje. Proširimo li problem, suvremena arhitektura idejno je i ideološki u krizi: i teorija i praksa opterećene su prisilom djelovanja društva spektakla, sve se manje govori o klasičnom investitoru, a sve je više riječ o fluktuirajućem oblaku globalnog impersonalnog kapitala, pitanje odnosa forme, funkcije i konstrukcije potpuno je zamagljeno. U tranzicijskim zemljama ti su procesi još banalniji i brutalniji. S druge strane, brojne umjetničke, aktivističke inicijative bave se inspirativnim, takozvanim bottom-up utjecajem na urbani krajolik, iako su to često prilično proizvoljne i nedovoljno jasno artikulirane teze. U »Čovjeku i prostoru« i godišnjaku »Arhitektura« osciliramo između te dvije krajnosti, osjeća se da je vrijeme uzbudljivo, da bi arhitekti trebali izgraditi autentičan intelektualni habitus, ali je broj sugovornika ograničen. Suvremena hrvatska arhitektura sve je podatnija za promociju, međunarodni interes za povijest hrvatske moderne arhitekture progresivno raste, pa postoje veliki potencijali da se od toga napravi dobar posao i s tržišnog i s kulturološkog stanovišta. Ti rezultati još izostaju iz jednostavna razloga: arhitekti se uglavnom više ne ponašaju niti samodoživljavaju kao intelektualci jer to traži previše napora, a za takvo stajalište nema opravdanja. Također, čini se da gotovo nikomu nije jasno koliko je uređivanje složen posao.

Član si uredništva i dizajner, neredovita ali odlična, časopisa »Up&underground«. Ima li nade da se on počne redovitije pojavljivati i dosegne, kakav-takav, kontinuitet. Ili je orijentacija uredništva bliža godišnjaku?

- »Up&Underground« ambivalentan je projekt. Kada sam se upustio u uredničko-dizajnersko bavljenje tim magazinom, odnosno art-dossierom, kako piše u podnaslovu, mučile su me brojne dvojbe, koje traju i do sada. Te su dvojbe, dakako, nadopunjene zavodljivošću projekta s obzirom da je riječ o najautentičnijem reprezentu dinamična segmenta zagrebačke kulturne scene koja je na razmeđi između boemštine i visokih intelektualnih aspiracija, uz nužnu dozu razbarušenosti. Magazin je izrastao iz klupske scene okupljene u klubu Gjuro II da bi se postupno etablirao u glasilo tuzemnih progresivnih autora nadopunjenu kompilacijom prijevoda svjetski relevantnih eseja. U prvi se mah činilo da je takva koncepcija odveć proizvoljna i nedovoljno strukturirana, no konačni je rezultat suprotan, jer u usporedbi sa sličnim tiskovinama »Up&Underground« drži primat iz jednostavna razloga: gotovo svi tekstopisci, prevoditelji i urednici dio su relativno homogene intelektualne elite, sastaju se na istim mjestima, imaju slične interese, a opet su dio vrlo široke scene koju likom i djelom posreduje heroj Nikola Devčić - Mišo. U tom smislu čvršća urednička koncepcija nije ni potrebna jer riječ je o katalizaciji već prisutnih energija pa je nastanak magazina organski i proleterski. »Up&Underground« tako postaje poligon na kojem svi koji vrijede ili imaju taj potencijal mogu plasirati svoje intimne preokupacije, nerealizirane želje i odškartane tekstove. Ritam izlaženja u ovom je trenutku još od sekundarnog značenja, jer je prije riječ o zborniku nego o uobičajenom magazinu. S druge strane, povremeno razmišljamo o digresijama »Up&Undergrounda« u obliku dvotjednika, agit-propovskog materijala ili o flyera za jazz-festival.

Uskoro izlazi knjiga Matka Meštrovića Od pojedinačnog općem, kojoj si pisao pogovor. Možeš li nam predstaviti i najaviti tu knjigu?

- Kada me Matko Meštrović potkraj ljeta nazvao da napišem pogovor reizdanju njegove kultne knjige likovnih kritika Od pojedinačnog općem izvorno objavljene 1966. izrazio sam određenu količinu ponizne sumnje po pitanju vlastitih sposobnosti. Skepsu osjećam i sada, kada je knjiga pred izlaskom, usprkos činjenici da gajim izrazitu bliskost s Meštrovićevim tezama, pogotovo onima koje se tiču kontinuiranja (i ukidanja) ideja Bauhausa, ulmske škole, pa zatim i Novih tendencija. Uostalom, i rad na postavi izložbe Umjetnost pedesetih godina u Hrvatskoj bilo je neposredna veza s tom temom. Bilo kako bilo, u toj situaciji zatekao sam se u šarmantnu susretu i sučeljavalju stajališta. Meštrović, naime, ustraje na poziciji revidirana marksizma, a knjigu mu izdaje nakladnik DAF, odnosno Zoran Senta, deklarirani anarhist. Meštrović je do mene došao putem tekstova koje sam pisao na području primijenjene teorije dizajna, a Senta me poznavao samo na osnovi eseja koji sam svojedobno objavio o Beuysu. Moja uloga u toj priči marginalna je, ali mislim da je vrijedno istaknuti kako sam se susreo s razlikom između ideje i ideologije, s dijalektikom prema kojoj današnje umjetničke prakse pružaju snažan psihološki otpor. Meštrovićeva je knjiga samoaktualizirajuća ako se čita usredotočeno i sa sviješću da umjetnost nije isključivo pitanje forme, nego ponajprije civilizacijski fenomen.

Konačno, prije Nove godine trebala bi se pojaviti Arhitektura i disjunkcija Bernarda Tschumija. Možeš li predstaviti autora?

- Biblioteka PLAN moj je najintimniji izdavački pothvat s obzirom da tu imam potpunu slobodu, nesputanost utjecajima kojekakvih odbora i provodim ga u obliku totalnog dizajna. Od izbora naslova i prevoditelja, preko redakture do oblikovanja, u suradnji s dizajnerom Jelenkom Hercogom pažljivo se brinem za projekt u svim segmentima. Ujedno, to je i manifest moga viđenja bavljenja nakladništvom: izdavač, urednik, prevoditelj, dizajner i, ako je moguće, autor, čine organsku cjelinu kako bi knjiga ili časopis imali suvislu formu. Poželjno je da nakladničko rješenje ima utemeljenost i argumentaciju pa je iz tog razloga svaka knjiga u biblioteci PLAN pomalo drukčija, a opet ista. Bernard Tschumi u prvom se redu bavi temama transgresije, kontaminacije i dekonstrukcije arhitektonskog diskursa, s tim da uspijeva povezati Lacana, Joycea i Bruna Tauta, a da pri tome zadrži autentični osjećaj za arhitekturu. Kao što su njegovi paragrafi niz malih subverzija koji se mogu čitati na preskok, tako smo i u prijelomu izveli malu suptilnu subverziju baš s temom paragrafa.

Razgovarao Kruno Lokotar