Izvedba u oblacima

Izvedba u oblacima

Pregršt velikih tema u jednoj malenoj drami može djelovati pretenciozno, čak besmisleno, da nije odmaka koji u osječkoj izvedbi Naranče ipak nije razrađen u dovoljnoj mjeri

Iznenađuje, dakako ugodno, činjenica da je osječko Hrvatsko narodno kazalište odlučilo povjeriti sve etape nastanka druge ovosezonske premijere (7. prosinca 2004), Naranče u oblacima, mladima. Gotovo svi, od autorice dramskoga predloška Ivane Sajko, preko redateljice Franke Perković, dramaturginje Marijane Fumić, scenografa Ive Knezovića, kostimografkinje Mirajne Zagorec, glazbenoga suradnika Igora Valerija do dijela glumačkog ansambla, mogu se svrstati u nove (kazališne) snage. A raduje kada se dano povjerenje ne iznevjeri. Barem ne u potpunosti.

Nerado se laćam iscrtavanja skice, ujedno fantastične i lirske drame, u kojoj se na neki način kulminacija, drugim riječima, smrt, dogodila prije sama početka. Pokušat ću: na postaji podzemne željeznice, u pratnji svog anđela čuvara, zatječemo Oscara koji se, iako mrtav, ne može oprostiti od Života i krenuti put Vječnosti. Raz/rješenje bi trebala ponuditi Schilla, njegova zemaljska ljubav, koju je izludio privid njegova poziva k sebi, a žudnju je utjelovila u narančinu plodu pod čijim je drvetom Oscar pokopan. Ubivši se, i ona stiže u pratnji svog anđela čuvara u taj međusvijet, no, dugo očekivan susret razbija sve njezine iluzije...

NAD PONOROM PATETIKE

Ivana se Sajko dramom Naranča u oblacima uhvatila ukoštac s arhetipskim temama, i to u onom užem, jungovskom smislu: smrt, bog, ljubav, žudnja, sjećanja... Pregršt velikih tema u jednoj malenoj drami može djelovati pretenciozno, čak besmisleno, da nije odmaka naglašena već podnaslovnom: »zagrobna zajebancija u jednom činu«. Autoričin ironični odmak u osječkoj izvedbi Naranče ipak nije razrađen u dovoljnoj mjeri. Ironija je najjasnije vidljiva u likovima anđela, koji ostavljaju dojam da su od krvi i mesa prije negoli od eterične i prozračne tvari i, recimo, boga/DJ-a, u tenisicama i šilterici, koji stres pokušava odagnati relaksirajućom glazbom. Međutim u onim finijim slojevima drame, poglavito dijalozima između ljubavnika, u kojima ironija nije tako bjelodana, izvedba se opasno naginje nad ponor patetike.

Udarac na ansambl osječkoga HNK prouzročen kontinuiranim odlaskom mladih, posebice muških članova mahom u zagrebačka kazališta, pokušava se ublažiti tzv. glumcem u gostima. Taj se potez pokazao izvrsnim već u listopadskoj premijeri Macbetha, u kojoj je naslovnu ulogu tumačio Nikša Krušelj, a pozitivan trend nastavlja se i (još nezavršenim) glumcem Ivanom Glowatzkim, u, također glavnoj, ulozi Oscara. Najjači aduti Glowatzskog, oni kojim njegova izvedba postiže uvjerljivost, zapravo su neopterećenost i jednostavnost izraza. Sandra Tankosić u tumačenju je naslovne ženske uloge ostala u blagoj sjeni Nele Kočiš, anđela sazdana od urbane rock-kulture i Ume Thurman iz Kill Billa. Drugi anđeo, Miljenko Ognjenović, pak više podsjeća na uslužna konobara. Spomenuti je i Majku - Anu Stanojević i Tonca - Vjekoslava Jankovića. Dokazano profesionalan Igor Valeri i ovaj je put izabrao glazbu i aranžirao je na nenametljiv, ali, za cjelinu predstave, svrhovit način. Sličan je slučaj i sa scenom: jednostavna, a vrlo funkcionalna scenska rješenja Ive Knezovića već su u nekoliko navrata obogatile osječke predstave (na primjer u predstavama Jug 2 ili Osam žena), a Knezović se, nastavljajući svoju poetiku, scenografijom Naranče iznova dokazuje kao najdarovitiji mladi scenograf u nas. Njegov međusvijet, čistilište, zapravo je bezlična postaja metroa, gotovo identična u bilo kojem gradu i bilo kojem vremenu, čije sivilo i ritam razbija tek - narančino drvo.

Kristina Peternai