Hladna rafiniranost

Hladna rafiniranost

B lijesak munje, za njom udarac groma, približava se golema lađa: tim prizorom nastavlja se djelovanje Scale u povijesnom Piermarinijevu zdanju nakon radova koji su trajali tri godine. Umjetnički ravnatelj Riccardo Muti odabrao je za tu prigodu operu u dva čina L’ Europa riconosciuta (Prepoznata ili Priznata Europa) Antonija Salierija, kojoj je pripala čast da 1778. otvori Scalu: danas, više od dvjesto godina poslije, povijest se ponavlja.

Zaplet je jednostavan: Europa i Asterio, suvereni Tira i Krete, doživljavaju brodolom i padaju u ruke Egistu. Zločesti lik teži za vjenčanjem s princezom Semele, ne obazirući se na njezinu ljubav prema Isseu. Latentni sukob dovodi do borbe između dvaju prosaca: Isseo ubija Egista i konačno se može vjenčati s voljenom zahvaljujući i velikodušnu posredovanju Europe, koja se odriče vlasti nad Tirom i prepušta prijestolje novomu paru.

Kao i prošle godine pozvan je redatelj Luca Ronconi, a sukrivac mu je scenograf-kostimograf Pier Luigi Pizzi. Neočekivana je osnovna zamisao, koja je djelotvorna za prigodu, ali ne za Salierijevu operu. Sastoji se u ovome: iskoristiti uprizorenje da bi se svima pokazala pozornica o kojoj se toliko raspravljalo, rezultat godina preuređenja, i frenetična aktivnost koja se općenito događa iza scene. Tako dolazak Issea na scenu prati dolazak 36 konja izrađenih u prirodnoj veličini iz prešane papirne mase. Vuku ih scenski radnici koje se dobro vidi, odjeveni u crno. Na crnoj pozadini pozornice reflektiraju se u zrcalu umjetnici spremni da stupe na scenu i tehničko osoblje. Finale je posvećen staroj Scali: tri ili četiri reda sjedala u parteru, koji su bile maknuti za vrijeme obnove, spuštaju se s visina na novu novcatu pozornicu. Na njima su zboristi u večernjim odijelima, nevjerojatna publika koja uživa u obnovljenoj dvorani. Ostaju pogreške režije prošlogodišnjega Mojsija i Faraona: sve je superelegantno, ali rafiniranost je tako umjetna da izaziva ledeni osjećaj.

Kostimi, osim nekih iznimaka, variraju između crnog i sivog, svjetla su zagasita. Kad je prisutan, zbor je smješten ispod scene: pozornica se podiže kako bi ga mogla vidjeti publika, lica su osvijetljena sablasnim svjetlom koje briše crte lica.

Ozračje postaje lakšeg ugođaja pri kraju prvoga čina, kad se pojavljuje balet. Plesačice su u zlatu s iznimkom dviju u srebru, u kostimima koji nas vraćaju u drugu polovicu 18. stoljeća. I muškarci su odjeveni u suknjice na pola puta između rimske tunike i bačvastog oblika. Koreografija Heinza Spoerlija, sama po sebi banalna, pruža mnogo mogućnosti zvijezdama ansambla Alessandri Ferri i Robertu Bolleu, koji, ponovno zajedno, zagrijavaju publiku utonulu u tupost.

Unatoč režiji o kojoj se može raspravljati, pjevački dio izvedbe na visokoj je razini. Ako je L’ Europa riconosciuta ubrzo nestala s repertoara, jedan je od razloga jamačno taj što je teško naći pjevače zastrašujuće virtuoznosti: teškoću je premostio maestro Muti koji je odabrao pjevače velikih tehničkih mogućnosti. Dakako, dva su soprana zamijenila kastrate za koje je pisao Salieri. Ističe se Desirée Roncatore u ulozi Semele, koja je krajnjim visinama već očarala milansku publiku u nedavnim izvedbama Hoffmannovih priča.

Još jedanput izvrsni nastup maestra Riccarda Mutija.

Mauro Beretta