Duduk uspavanka

Duduk uspavanka

Rijetke su situacije u kojima posebnost Gasparyanove glazbe pomaže slici

Ulogu skladatelja za film Družba Isusova redatelj Silvije Petranović povjerio je ni manje ni više nego armenskom glazbeniku Djivanu Gasparyanu (Gasparyan je postao svjetski poznat kada je, kao virtuoz na instrumentu duduku, izveo dio glazbe za film Gladijator redatelja Ridleyja Scotta). Skladatelj je priči o grofici Mariji i jezuitskom svećeniku Hadu pristupio oružjem kojim najbolje vlada - tradicionalnom armenskom glazbom. To nije smetalo filmu, premda kombinacija hrvatske produkcije, priče koja se odvija negdje u Češkoj i armenske glazbe zvuči u najmanju ruku čudno. No filmovi često varaju gledatelje, pa se podmetanje bilo kakva folklora uz seosku okolinu (imanje grofice Marije nalazi se daleko od civilizacije, a i atmosfera u prvom većem gradu još je barbarska) doživljava kao nešto što je u redu i što ne smeta općem tijeku filma. Dominacija prirodnoga mola s arhaičnim, modalnim zvukom (zvuk srednjega vijeka) te česta uporaba bordunskoga dvoglasja (podsjećanje na prve oblike višeglasja) mogla je zavarati svakoga neukijeg gledatelja: arhaično zvučanje filma moglo se, unatoč neautentičnosti, doživjeti posve prikladno prostoru, pa čak i vremenu odvijanja radnje (17. stoljeće inače zvuči drukčije, ali asocijacije na crkvenu glazbu ovdje priliče naslovu).

DOSADNJIKAVA SPOROST

No problem Družbe Isusove nije vremensko-prostorna autentičnost. Problem je dosadnjikava sporost koja je na svakom, pa tako i glazbenom planu, odvela u monotoniju (velika je šteta što ni redatelj kao ni ostali članovi filmske ekipe nisu uspjeli prikazati posebnost mjesta, dubinu unutarnjega zbivanja, težinu zabranjene ljubavi, spletke visokih svećeničkih krugova iz romana Jiűíja Šotole). Skladatelj je pokušavao iznaći načine ostvarivanja kemije između grofice i svećenika, ali to je vrlo teško kada se kemija među glumcima jedva naslućuje. Gasparyan je pokretao glazbu prema svim filmskim pravilima: stvorio je ljubavnu temu koja je povezivala Mariju i Hada kada je god među njima trebalo nešto zaiskriti. No zbog prevelike srodnosti cjelokupnoga glazbenog materijala (gotovo svi se glazbeni odlomci temelje na početna tri tona uzlazne molske ljestvice, gotovo sve ulomke izvodi duduk i svi su ritmično jednolični), ljubavna se tema, premda mrvicu melodičnija od ostalih, utopila u zvukovnoj (i vizualnoj) monotoniji.

Glazba je također element Marijine osamljenosti: u grofičinu dvorištu seljak otužno svira frulu, armenski narodni instrument duduk provlači se cijelom partiturom, a solo violina udaljuje i približava cjelokupni zvuk općoj unificiranosti (u uvodnoj i završnoj špici violina djeluje asketski prazno, ali pred kraj, kada Marija odlučuje prekršiti zavjet, isti instrument blago razbija glazbeno sivilo). Čak i kada skladatelj uporabi sve instrumente zajedno tvoreći mali komorni sastav, oni i dalje zvuče solistički osamljeno. Gasparyan u tom smislu majstorski iskorištava registre: kada prvi put ugledamo groficu, čuje se duduk, koji u duboku registru glumičina glasa izvodi ljubavnu temu. Profinjenim poklapanjem boja - glasa i glazbe - grofičina ljepota i osamljenost dobivaju kvalitetu tajanstvene privlačnosti i skrivenog intelektualizma - karakteristike koje nisu mogle proizaći samo iz površne glume Leone Paraminski.

No rijetke su situacije u kojima posebnost Gasparyanove glazbe ovako pomaže slici. Tako u sceni u kojoj Marija povedena teškom bolešću djeteta donosi dvije važne odluke (da bolesnu djevojčicu priključi procesiji i time je u najboljoj namjeri osudi na smrt, te da sâma položi udovički zavjet kako bi istodobno sebe osudila na vječnu osamu), glazba djeluje beskrvno i nezainteresirano. Umjesto majčinske uzrujanosti i silne dramatike trenutka, u sceni nalazimo rutinu i jednoličnost kojima ponavljanje uobičajenoga glazbenog tkiva ne pomaže. Glazba ne pridonosi ni unutarnjem ključanju ni izazivanju potrebne reakcije gledatelja.

Možda je Družbi Isusovoj (kao što, uostalom, svjedoči rijetko, ali kreativno upletanje pjesama u vrsnoj izvedbi ansambla Lado) trebala snažnija i rječitija glazba, glazba unutar koje su se Djivan Gasparyan i njegov duduk mogli uporabiti pri osnaživanju osame i, eventualno, mjesta radnje. Film je trebalo objediniti življim unutarnjim pokretom, čvršćim glazbenim komentarima i odrještijim dramaturškim postupanjem. Možda je to mogao učiniti treći skladatelj - netko s većim filmskim iskustvom i, uopće, većim glazbenim temperamentom. No, nažalost, to je netko koga je u Hrvatskoj vrlo teško (ili, bolje, nemoguće) naći.

Irena Paulus