Aura mračnosti

Aura mračnosti

Magičan film čija snaga primarno leži u inovativnoj tehnologiji kojom je snimljen, ali i srcu kojeg mu svakako ne nedostaje. Naime, njegova tehnička postignuća su maestralna i dosad neviđena (osim onih primijenjenih na oživljavanje lika Golluma u trilogiji Gospodara prstenova) i svakako dominiraju nad pričom, čineći likove sablasno realnima, vizualno simplificiranim ’ljuskama’ individua, no zanimljive atipične karakterizacije (dječji su likovi iznijansiniraniji no obično; Djed Mraz i njegovi vilenjaci prikazani radije kao kakva poslovna korporacija s mentalitetima profesionalaca negoli standardni fantastični svijet; dok sam Tom Hanks glumi čak šest likova - konduktera, dječaka, dječakova oca, misterioznog skitnicu, starinsku marionetu i Djeda Mraza).

Svijet koji film kao takav kreira jedinstven je, baš kao i mitsko mjesto na koje putuju njegovi junaci. S minimumom klišeja koje i opet podiže na drugačiju i inteligentniju razinu, Polarni ekspres primarno pronosi kvalitetu nostalgičnog i auru starinske nevinosti, prepunu sentimenata i toplih uvida, i upravo taj za nijansu ’mračniji’ ton od površnog radosno-raspjevanog film čini bliskim i starijem gledateljstvu. Tako dobivamo natprosječan božićni uradak predestiniran postati blagdanskim klasikom, koji itekako odskače od standardne štancane božićno-filmske produkcije posljednjih godina (Zločesti Djed Mraz pritom i ne spada u obiteljski fantasy-praznični žanr te time ni u prozvani popis, a na recentni Kako preskočiti Božićne treba ni trošiti riječi jer njegov pokušaj prikaza pritiska općevladajućeg konzumerizma na pojedinca završava prezentacijom eksplicitnog slapsticka na razini šestogodišnjaka).

Doduše, preostaje još sačekati i vidjeti Elfa Jona Favreaua, iako vjerovanje u čudesan duh Božića ništa neće poremetiti, čak ni u ovom novcem, slavom i moći opsjednutom, ciničnom dobu; ili baš možda takvom dobu usprkos.