Vijenac 282

Kazalište

JASEN BOKO, KAKO JE TONKICA KUPOVALA KRUH, KAZALIŠTE MALA SCENA, RED. MATEJA KOLEŽNIK

Animirani film - uživo

Izbor redateljice bio je pravi pogodak, što su shvatili i glumci, koji očito uživaju u zadanom kreveljenju

JASEN BOKO, KAKO JE TONKICA KUPOVALA KRUH, KAZALIŠTE MALA SCENA, RED. MATEJA KOLEŽNIK

Animirani film - uživo

Izbor redateljice bio je pravi pogodak, što su shvatili i glumci, koji očito uživaju u zadanom kreveljenju

Dok Kazalište Mala scena, koje upravo proslavlja petnaest godina postojanja, Večernjom scenom uveseljava odrasle s polovičnim, ali ipak pristojnim i u medijima solidno praćenim radom, njegova je primarna svrha, ili je barem tako konsenzusom dugogodišnje uspješnosti odlučeno, ipak kazalište za djecu. Na tom planu, sudeći po nedavnom debaklu Zagrebačkoga kazalište lutaka, Mala je scena kontinuirano uspješna i taj je slijed tek sporadično pomućen izletima konkurentskih kazališta Žar-ptica ili Trešnja. Druga konstanta rada ovog kazališta, i to u svakom od segmenata ponude, ostaje i dalje svojevrstan autorski pristup jer većinu predstava režira Ivica Šimić. Ukoliko se i pruži prilika nekomu drugom, riječ je ili o redateljima koji su na početku karijere, pa im angažman bezuvjetno treba, ili pak o starijim režijama pokojne Zvjezdane Ladika.

ODSTUPANJE OD PRAVILA

No, naslov Kako je Tonkica kupovala kruh nije odmak od internih pravila kuće samo zato što je na suradnju pozvana slovenska redateljica Mateja Koležnik. Rijetko se, naime, u predstavama Male scene za najmlađe nađu prominentna imena kazališta koja plijene kvalitetom, a ne medijskom navodno zvjezdanom prašinom. Katarina Bistrović Darvaš, naime, u svijetu kazališta za djecu i ulogom Tonkice sigurno nije pandan Bojani Gregorić i Tariku Filipoviću u seksualnim aluzijama natopljenoj Plavoj sobi.

Mateja Koležnik pak kvalificirala se za rad u kazalištu za djecu predstavom koju je vidjela i zagrebačka publika, kad je Moliereovu Školu za žene prevela u slapstick-maniru i grafički podatan dizajn danas ponovno popularnih pedesetih. Zanimljiv koncept, koji je ovu i inače nesvakidašnje vizualno osviještenu redateljicu promovirao u poželjna suradnika, nametnula je i tekstu teatrologa i kazališnog kritičara Jasena Boke o djevojčici koja se prvi put sama susreće sa svijetom izvan sigurnosti doma. Umjesto možda i didaktičnije doslovnosti, Mateja Koležnik uz pomoć je gotovo stalne scenografkinje Kazališta Mala scena Dinke Jeričević pozornicu svela na multipraktični kvadar pomičnih i raznobojnih stranica, koji otvara prostore stana, ulice, križanja, pekarnice i svih ostalih postaja Tonkičine pustolovine. Jarke boje panoa kojima se glumci toliko koriste da se zapravo može reći da u njima imaju partnere bile su nadahnuće i kostiografkinji Katarini Radošević-Galić, pa predstava u cjelini zaista podsjeća na animirani film, što je i bila namjera.

ZA DJECU I ODRASLE

Jednostavna priča ne bi bila toliko zabavna, kako predškolskom uzrastu tako i njihovoj pratnji, da u konceptu Mateje Koležnik ne postoji ironijski odmak, jer dok ciljana publika uživa u događanjima, oni stariji komentare u gegovima vide kao izvrnutu, ako ne i uvrnutu zbilju. Utoliko je izbor redateljice bio pravi pogodak, što su shvatili i glumci, koji očito uživaju u zadanom kreveljenju. Pored izvrsne Katarine Bistrović Darvaš, koja još od Jelke kod Ivanovih i Zaštićene zone nosi biljeg sličnih uloga, ništa manje zahvalnu zadaću nije imao ni Tvrtko Jurić. Njegov gard opasna frajera, koji ga prati od Trainspottinga do Je li tko za seks? nije trebalo mnogo modificirati za ulogu dječaka koji sve zna osim - primiti pusu. S druge strane, Đorđe Kukuljica i Ivana Krizmanić u sporednim ulogama bili su punopravna potpora, također zaslužna za duhovitost predstave.

Sve u svemu, eksperiment s oživljavanjem animiranofilmske poetike u kazalištu uspio je. Tonkica je kupila kruh, a Kazalište Mala scena ima pravo zadovoljno proslaviti obljetnicu.

Igor Ružić

Vijenac 282

282 - 23. prosinca 2004. | Arhiva

Klikni za povratak