Anđeli su moja misija

Anđeli su moja misija

Osjetio sam da živim bez veze, bez svrhe, bez cilja, da živim samo za ekscentričnost. Shvatio sam da treba živjeti upravo obrnuto - pomagati ljudima, suosjećati, pogotovo s bolesnom djecom

Imali ste izložbu na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu, a sada je ta izložba upravo postavljena u Kninu. Ponovno izlažete aktove, jesu li oni vaša trajna preokupacija i zašto?

- Aktovi su uvijek bili i ostali moje nadahnuće. Tako sam i počeo karijeru. Sada opet radim umjetničke slike, vrijedne. Jer me ne zanimaju lijevi likovi iz hrvatskoga polusvijeta. To su osobe bez pedigrea, a šire svoj utjecaj kao sida... No, da se vratim aktovima: posljednje sam radio ovoga ljeta, na Hvaru, a imam i nekoliko aktova koje sam radio u New Yorku potkraj lipnja. Na ovim se mojim najnovijim radovima vidi da je moja slika ogoljela, stilizirana i to su onda moji najbolji radovi.

A nekad se za vaše uratke govorilo (i pisalo i objavljivalo, znam iz osobnoga iskustva, op. a.) da su pornografija...

- A, ne... ta su vremena davno prošla. Napokon svi znaju da moji aktovi nisu pornografija. Na tom sam području uspio ljudima približiti temu akta kao umjetničke fotografije i time sam, držim, napravio veliku stvar za nove generacije. Da se razumijemo: aktove je jako teško raditi. Naime, teško je i kad se dosegne visoka razina održavati je. Na svakoj slici moraju naime biti prisutni i seks i dostojanstvo! A to je u nas u Hrvatskoj svedeno na neku plejbojevsku pin up razinu. A to je onda polupornografija, i to treba tako i doživljavati!

S druge je strane kreativna ili bolje reći polukreativna pozicija tzv. umjetničke fotografije, koja je pod svaku cijenu pomaknuta i otkvačena?

- Ma, eksperimentiranje je takve vrste samo samozadovoljavanje i ništa više. Ja znam što ljudima treba i ispred sam svih trendova. S druge sam strane i realan i time čvrsto na zemlji. Eto, najnoviji aktovi o kojima sam pričao. Tu postoji neka vrsta finoće, ali ima i šoka. Znate zašto? Da se gledatelji ne uspavaju! Ali ono čega tu nema i ne smije biti jest vulgarnost! Ova izložba na Autobusnom kolodvoru Zagreb bila je za mene izazov. Posebni su prostor i mjesto, posjetitelja je odmah mnogo... Ipak, ne znam da li su to ti ljudi zavrijedili.

U posljednje vrijeme napravili ste pravi boom fotografirajući predsjedničke kandidate za »Globus«? Nekako opet postajete popularni vi i vaš stil i vaš brand?

- Da, popularan sam, ali znam da me zapravo svi iskorištavaju. To ide jedno s drugim - ja jesam popularan, ali ne zbog pravih vrijednosti. A prave su najdragocjenije. Da, ja sam se izborio za to, nametnuo se, da imam svoj brand. Medijski zaista dobro stojim, ali prave poslove nikad ne dobivam. Te poslove rade diletanti, licemjeri. Eto, imao sam magazin »Kult« koji sam ugasio, jer je bio previše ispred vremena.

No, da odgovorim na vaše pitanje o predsjedničkim kandidatima. Najprije da pojasnim: izbor onih koje treba snimiti napravili su u »Globusu«. Dakle, oni kažu koga snimam, a ja onda dajem dakako svoju interpretaciju. Eto, oko slike Đurđe Adlešić digla se velika buka, a ja sam htio da fotografija bude još više seksi, samo to nije prošlo... Meni se osobno najviše sviđa slika Herr Flicka, tj. Ivića Pašalića. I vaši se čitatelji najvjerojatnije sjećaju te njegove fotografije - u kožnoj jakni. Fino smo surađivali na snimanju i našli smo zajednički jezik. Uostalom, on dobro izgleda. Ovih dana spremam se za snimanje Miroslava Ćire Blaževića, a posljednji će na red doći Stipe Mesić.

Vaša serija fotografija Moji anđeli također je svojevremeno pobudila interes javnosti, ali nekako je na tome stalo. Je li poruka odaslana - o patnji te bolesne djece, o potrebi da stanemo, razmislimo o životu, o pravim ljudskim vrijednostima?

- Ovako vam to ide: dođem na televiziju i o svemu razgovaramo, a onda kad spomenem Anđele nekako se izbjegava ta tema. No, da prvo kažem činjenice: sve je počalo u Muzeju za umjetnost i obrt dok je još bio živ prof. Maleković. On je prepoznao snagu mojih radova i izložio ih. Sada su pak Moji anđeli u Stutgartu, priprema se i izložba u Berlinu, pa u Pragu. Eto, na moju veliku radost Moji anđeli imaju internacionalnu karijeru. I čini mi se da su bolje prepoznati u inozemstvu nego u nas. Ipak, i tu se nešto mijenja, pa je tako ovih dana kad razgovaramo otvorena izložba s Anđelima u Karlovcu, zatim će biti postavljena u Opatiji. A 23. prosinca prvi put će biti predstavljeni u Istri, u Labinu. Tamo će se čak prirediti aukcija i, dakako, sve što se sakupi, sav novac ide u dobrotvorne svrhe. Sve ide izravno udruzi Krijesnica, udruzi roditelja djece oboljele od solidnih tumora. I do sada se dosta toga skupilo za tu udrugu, za naše prilike više nego solidno... Tko želi pomoći, evo njihova telefona: 01/46 00 202 ili 091/ 791 81 85.

Kad je riječ o Anđelima - ovdje u »Vijencu« napokon imam priliku reći i objasniti, što me jako raduje - oni su zapravo moja misija. Osjetio sam nešto nadnaravno prije negoli sam ih počeo raditi, fotografirati. Osjetio sam da živim bez veze, bez svrhe, bez cilja, da živim samo za ekscentričnost. Shvatio sam da treba živjeti upravo obrnuto - pomagati ljudima, suosjećati, pogotovo s bolesnom djecom. I njihovim roditeljima, jer i jedni i drugi pate. Istina je ova: od tada, kad sam to shvatio i počeo raditi Anđele, imam više energije, radim na više fronta. Je li moj osjećaj bio nadnaravan? Držim da jest. Jer sam prošao cijeli svijet, upoznao svjetski jet set i vidio da je to sve prazno, da tu nema ničega. Zato nisam više ambiciozan za stvaranje i održavanje karijere, nego za veće stvari, važnije. Život je odveć banalan i bolje je nešto napraviti sa sobom, za sebe, za druge.

Promijenio se dakle posve vaš odnos prema životu, drugim ljudima, istini?

- Da, potpuno. Postao sam jako kritičan i velim svakome što mislim.

Ima li vaša misija koju ste spominjali veze s Bogom?

- Kad me već pitate za vezu s Bogom, objasnit ću to ovako: religiozan sam, ali na neki poseban način. Svaki sam dan u kontaktu, ali ne na konvencionalan način... A misija? Naravno, to je nešto posebno. Eto, kad s oboljelom djecom - a taj se ciklus slika nastavlja i s njime ću ići do kraja - kad se sjetim našega kontakta, druženja - dođu mi suze na oči. Hodao sam s njima hodnicima, čak i ako im je bilo zabranjeno, igrali smo se skrivača, razgovarali... To je osjećaj koji ne može nitko platiti! Kad sam s njima, teško to podnosim, a poslije sam danima deprimiran. Nije to depresija u onom uskom smislu te riječi, ali svakako mi je onda sve drugo glupo i banalno.

A kakva je po vama ta naša banalna svakidašnjica, pogotovo s naglaskom na kulturu i estradu?

- Pravi svijet, svakidašnji, hrvatski malograđanski je, pun zavisti. Blefiranja. Zašto? Valjda smo takvi. Jalni smo, sami sebe žderemo, tj. jedni druge. To me jako iritira i borim se protiv toga. Kao narod vrlo smo daroviti, ali nam se kultura jako srozava. Jer, sve dobiješ ako imaš strica, ako imaš veze. Sve je vezano uz interes i onda pravi talenti ne mogu doći do izražaja. Eto, tu se uklapa ona priča o meni: stvorio sam brand i popularan sam, ali ne zbog pravih vrijednosti. I tako se sve vrti u krug... I sada kad idem više sa stvarima jakima u duhovnome smislu, a to su moji Anđeli, ipak moram nastupati u medijma i pričati ono što ljudi više žele čuti. Radim to dakle da bih mogao promovirati svoje Anđele... Znate, kad sam na burzi svojevremeno u New Yorku izgubio dosta novca, vidio sam da on ne znači ništa.

Ni fotografija, ona umjetnička, u nas se baš ne cijeni, ne vrednuje se na pravi način.

- Da, malo ljudi kuži što je to zapravo. Ja sam tu dakako nadvladao uobičajene standarde, ovdje zapravo nemam konkurencije, ali mene gledaju kao Lupina, a ne moju pravu kvalitetu. U nas ljudi nemaju buntovničkoga duha, a ja sam uvijek bio buntovnik. Borio sam se za pravdu, a nema je na ovome svijetu. U nas se sve politizira, sve se, pa i kultura, svodi na interese. I onda siromašni ljudi, oni u potrebi, posljednji su na ljestvici prioriteta. Zato sve propada, sve vrijednosti nestaju, i to u cijelome svijetu, ne samo u nas. Ja osobno, kad radim doma, u Hrvatskoj, ne uzmem cijeloga sebe i to me izluđuje, to me ne zadovoljava. Upravo zato opet ću promovirati svoj rad vani.

No, da se vratim fotografiji: fotografije za reportaže u novinama posve su u redu. Ali kad je u pitanju modna fotografija, sve je kopija kopije. Ili čisti zanat. To je sve loša komercijalna fotografija i ništa više. Uostalom, takva nam je i moda - najbolji su zanatlije!

Ponovno idete u New York? Izlagat ćete Anđele?

- Iduće godine počinjem ponovno intenzivno svoje predstavljanje u Americi, u New Yorku. Slike koje sam napravio plasirat ću tamo. Ali, moram odvojiti vrijeme za dulji boravak u Americi, barem šest mjeseci. Onda bi to bio pravi comeback! Uvijek sam imao gdje izlagati, ali za Anđele trebam naći vrhunski prostor i organizaciju. Mnogo je posla oko toga... Moram na ovom mjestu pohvaliti ljude koji su u Ministarstvu vanjskih poslova imali sluha za moje Anđele, za moj projekt njihova predstavljanja u inozemstvu. Pomažu mi jako mnogo, logistički, a imam i potporu ministra Hebranga i uskoro ću se naći s ministrom Biškupićem. Sve to treba dignuti na višu razinu. Eto, uz njihovu pomoć, nadam se, uspjet ću - Moje anđele podići ću na internacionalnu razinu. Uostalom dužan sam to djeci s kojom sam radio. Jer, oni su mi rekli da sam ja njihov ambasador.

Mnogo radite, što planirate za sljedeću godinu?

- Kad je o poslovima riječ - opet surađujem s National Geograficom. Prihvatili su moj način rada, nakon što su u prvom broju bili objavili samo neke, a ne sve fotografije. Tada sam snimao svoju djecu u kapelama, crkvama... Eto, dakle, i tamo ću plasirati svoj autorski rad, neće onda imati samo kič-razglednice. I s promocijom Hvara imam problema, iako moju koncepciju podupiru gradonačelnik i kulturni djelatnici. Neki ipak hoće samo sunce i more, nažalost. Za sljedeću godinu već znam da ću snimati ribare i to me jako veseli. Osim toga planiram zaista velik i vrijedan projekt. Producent će i organizator biti Vladimir Gudac, a u tom će nastupu, bolje reći izložbi, biti sve ono što imam za pokazati: i Anđele, i aktove i dizajn... sve!

Razgovarala Anči Fabijanović