Živahna bakica

Živahna bakica

Kveta Legátová, Ljudi iz Želara, prev. Katica Ivanković i Jindra Malá, Disput, Zagreb, 2004.

Visoka domaća književna postignuća često nisu nikakvo jamstvo i za eventualni međunarodni uspjeh i ugled pojedinoga pisca. Za globalnu književnu slavu najčešće je potrebno mnogo više od lokalne čitateljske potpore, uvjerljivih brojki i aktualne teme. No, ponekad se karte književnoga pokera poslože tako da iznenade i najupućenije i najpažljivije promatrače. Tako je malotko mogao pretpostaviti da će u 21. stoljeću osamdesetogodišnja češka bakica ostvariti međunarodni uspjeh gotovo jednak onomu nekih od svojih najuglednijih književnih sunarodnjaka. Najnoviji i vrlo dojmljiv dokaz u prilog velikoj i pomalo neočekivanoj svjetskoj popularnosti vitalne profesorice češkoga, njemačkog, fizike i matematike svakako je prošlogodišnja nominacija za Oscara u kategoriji najboljega stranog filma rada snimljena prema njezinu scenariju - Ljudi iz Želara, objavljenu 2002. godine. KvĐta Legátová, pravim imenom VĐra Hofmanová, nije baš doslovna književna početnica, a ni tipična književna zvijezda. Naime, još od kraja četrdesetih Hofmanová je objavljivala uglavnom radiodrame, a i svoj čisti prozni debi doživjela je znatno prije svog osmog desetljeća. No, tek ju je 2001. godine zbirka priča i prethodnica spomenutog scenarija i filma - Želary, objavljena pod pseudonimom i izvorno nastala još prije više od trideset godina, lansirala na sam vrh čeških književnih ljestvica.

BIJEG U SEOSKU IDILU

I posljednji autoričin roman, zavidnom brzinom preveden na hrvatski, ima vlastitu, jedinstvenu pozadinu. Naime, Legátová je Ljude iz Želara napisala posebno za scenaristički natječaj zaklade Miloš Havel, a kao podlogu iskoristila je spomenutu zbirku i vlastito životno iskustvo. U scenariju Legátová na neki način samo nastavlja zbivanja koja u njezinoj prethodnoj zbirci završavaju otprilike s dolaskom Drugog svjetskog rata te nešto više naglašava pojedine likove, dok je osnovna scenografija u oba slučaja ostala ista. Mjesto zbivanja tako je sjeverna Moravska ili, konkretnije, pomalo zaostalo češko planinsko seosko područje u blizini slovačko-poljske granice.

No, sam roman započinje vrlo urbano - kratkim prikazom iznenadna rasapa jednog od praških ogranaka pokreta otpora u Čehoslovačkoj početkom Drugog svjetskog rata iz perspektive mlađahne Eliške. Nakon uhićenja nekoliko članova pokreta u okupiranom Pragu liječnica Eliška mora se na neko vrijeme skloniti na sigurno. Njezin stariji kolega osigurava joj novi identitet - sada je Hana Nováková, te je otpravlja s jednim od njezinih bolničkih pacijenata, naivnim kovačem Jozom, u njegovo planinsko selo boguizaleđa - Želare. Nakon dinamične, gradske sredine i nekovencionalne veze s oženjenim šarmerom Richardom, Hana se odjednom našla u prošlom stoljeću - u Želarima je muškarac Bog i batina, a osim fizičke snage poštuju se tek seoska vračara i lokalni svećenik, dok su glavni mjesni događaji seoski ples i povremene krvave razmirice u obližnjoj gostionici.

Da bi se uspješno uklopila u zajednicu i osigurala si skrovište, Hana se udaje za svog dobročinitelja, u kraju poznata i kao Željezna Šaka, ali još češće i kao želarski glupan, te se mora prilagoditi okolišu u kojem vrijede neka posve drukčija pravila od onih na koja je navikla. Svoju trenutnu sudbinu Hana si pokušava predočiti kao nužno, ali i privremeno zlo, no ubrzo je šokirana primitivnim duhom i niskom intelektualnom razinom stanovnika, a njezina prvobitna zadivljenost bajkovitim Jozinim doživljajima koje je slušala u bolnici uskoro se pretvara u prezir prema njegovim nešto slabijim misaonim i razgovornim sposobnostima. S vremenom, taj se prezir i nerazumijevanje pretvaraju u poštovanje i divljenje, a ispod grube površine seoskoga života Hana postupno počinje otkrivati i neke nove, pomalo začuđujuće stvari o samoj sebi, svojim suseljanima i mužu. S njezinom duhovnom metamorfozom u izolirano selo napokon stiže i rat, koji je u tim brdima nešto krvaviji i stvarniji, nego na praškim ulicama s početka romana.

DANAK SCENARISTIČKOJ FUNKCIJI

Na prvi bi se pogled, dakle, moglo činiti da su Ljudi iz Želara klasična ljubavna priča u čijem je središtu, osim dvoje vrlo različitih junaka, i već mnogo puta pretresan sukob između nužnosti napretka i življenja u skladu s prirodom, odnosno ljudske jednostavnosti i iskrenosti nasuprot dvoličnosti i sebičnosti suvremenih kvazi-intelektualaca. No, iako spomenute klasične ideje zasigurno čine sastavni dio romana, obrada je tih tema nešto manje konvencionalna. Dinamični i duhoviti dijalozi i zapažanja junakinje te nimalo patetičan pristup osjetljivu pitanju Haninih osjećaja još su i fascinantniji kada znamo da je potpisnica vrlo suvremenih redaka osamdesetogodišnja gospođa. Na relativno kratkih 150 stranica Legátova je uspjela još preispitati i rat, pravo na individualnost, jednakost spolova i definiciju sreće. Iako nimalo ne skriva svoju žensku perspektivu, Legátová definitivno ne pokušava prodati feminizam; zapravo, nekima od njezinih zaključaka, a napose završetku romana, moglo bi se prigovoriti da su odveć pojednostavnjeni i da pretežu na tradicionalističku stranu.

Bez obzira na narav izloženih ideja, u Ljudima iz Želara ponajprije zadivljuje rijetka kombinacija naturalizma, svježine i poetičnosti kojom je Legátová uspjela obogatiti sve aspekte priče. No, ipak je očito da je plaćen određeni danak pomalo neuobičajenu stvaralačkom procesu. Zbog njegove ponajprije scenarističke uloge, Legátová je u romanu očito morala žrtvovati neke pomoćne priče, što je osobito vidljivo pri kraju knjige, kada se gotovo čitavo selo dramatično nađe na okupu, a epizode nekih od likova kao da se onda pomalo na brzinu nabrajaju. Hanin je zasluženo dobio najviše prostora, no već su Jozina pozadina i njegovi motivi nešto slabije argumentirani. Kolekcija ostalih, vrlo zanimljivih i živopisnih sporednih likova, psihološki je prilično tanka te pretpostavljamo je da su u prethodnoj zbirci ipak imali nešto više vlastitog prostora.

KNJIŽEVNI FULL HOUSE

I najboljem se uratku uvijek mogu pronaći sitni nedostaci, a njihovo izdvajanje u Ljudima iz Želara najvećim je dijelom potaknuto velikim tematskim i stilskim potencijalom njihove autorice, koji ovdje sigurno nije u potpunosti iskorišten. No, osnovni zaplet i likovi, zajedno s fascinantnom i vrlo uspjelom mješavinom hladne i suvremene pripovjedne površine ispod koje se skriva povremeno ironičan i duhovit, a povremeno vrlo poetičan i topao pristup likovima i događajima, kao i visoka dinamika pripovijedanja čak i u onim trenucima kada se u izvanjskom smislu malo toga događa, Ljude iz Želara čine jednim od najkvalitenijih ovogodišnjih književnih otkrića. Nažalost, činjenica da je roman namijenjen filmskoj adaptaciji te da je Legátová prethodno već objavila zbirku srodne tematike, mjesta i likova, otklonili su mogućnost da dobijemo vrhunsku europsku seosku sagu suvremene poetike. No, u nedostatku novih literarno-tematskih perspektiva i zanemarujući nabrojene, ponajviše funkcionalne nedostatke, Ljudi iz Želara zaslužili su visoko mjesto na svim svjetskim književnim ljestvicama.

Jelena Gluhak