Žensko motrište

Žensko motrište

Prije sna, iako nije nezanimljiva drama, te općenito odaje visoku razinu dramskoga rukopisa, ipak u dosadašnjem opusu Lade Kaštelan ne može zauzeti bitnije mjesto

Prije sna djeci se pričaju bajke (barem je tako nekoć bilo). »Bilo jednom, bilo jednom... jedno kraljevstvo na obali mora... i živjeli u tome kraljevstvu kralj i kraljica... i bili bi sretni da su mogli imati djece... A onda jednoga jutra došla je žaba i rekla: Za godinu dana rodit će vam se kći...« Tako započinje, tamom i glasom u offu, koji pripovijeda bajku, najnovija drama Lade Kaštelan, prikladno nazvana Prije sna. Potom, scena se osvjetljava, i publika ugleda tipičnu bolničku sobu: riječ je o klinici za ženske bolesti, i pred gledateljima se nađe red postelja, s pacijenticama koje brbljaju, spavaju, razmišljaju (praveći se da spavaju), ili pak sanjare. Dakle, svijet bajke zamjenjuje brutalna realnost. Ocrtava se, u razgovorima, niz karaktera: prostodušna seljanka s fatalističkim prihvaćanjem sudbine, bogatašica koju je u kliniku dovela umjetna oplodnja, ogorčena sredovječna dama koju muž bezočno vara, neizlječivo bolesna profesorica, supruga oportunističkoga političara na vlasti u svim režimima te mlada i gnjevna pobunjenica, obuzeta bijesom na općenito stanje stvari... No, svi ti karakteri ostaju samo skice, i to, dapače, savršeno se uklapajući u melodramatske stereotipe (kako to izrijekom Profesorica i konstatira).

MUŠKI SVIJET

Za razliku od svih tih žena, uglavnom obilježenih patnjom, svijet muškaraca (posjetitelja bolnice, no znatno češće posjetitelja obližnjega kafića, da ne kažemo krčme) odlikuju neodgovornost, bezobzirnost, okrutnost, samoživost ili pak infantilizam povezan s nesposobnošću. Te lijepe osobine također su stereotipi, koji povremeno graniče s karikaturalnošću. No, oni su muževi i očevi, na izravan ili posredan način prouzročili su osobne katastrofe svih onih hospitaliziranih (a i, daje se naslutiti, mnogih drugih žena), vladari su svijeta, koji je, zna se, muški... Kakav i može biti svijet u kojem su žene mučenice, a muškarci agresivni i bahati ignoranti?

Dakako, Lada Kaštelan odveć je dobra dramska spisateljica da bi se stereotipima posve prepustila - slijedeći put bajke, koja se (kako su nas učili formalisti) baš i zasniva na određenome modelu (uglavnom zadanoj priči i likovima koji ispunjavaju funkcije). Najmanje dva lika iskaču iz priče: to su Ljubavnica (koja se, čeličena životnim isksutvom i nepokolebljivom moralnom bijedom njezina Ljubavnika, postupno osvješćuje), te Prijatelj gnjevne djevojke, koji je odveć nesposoban i strašljiv da bi bilo što muški poduzeo. Žena koja spava, do sama kraja nevidljiva Spavačica (Trnoružica ili Snjeguljica), metaforički je lik koji samo opravdava, unutar dramske strukture, figuru bajke (koja opasuje cijelu dramsku radnju, poput prstena).

MUŠKO-ŽENSKO PRIJATELJSTVO

No, u povodu nemuževnog i muževnog Prijatelja spomenute gnjevne djevojke (naime, dvojica su), vodi se (među ženama) zanimljiva rasprava, koja je inače češće temom trivijalne literature, ili čak i lakoglazbenih pjesmica (cfr. Severinin opus): može li muškarac, kao takav (a znamo, žalibože, kakav) biti ženin prijatelj? Iskustvo svih zrelijih dama ukazuje na nemogućnost takve himere; jedino se Djevojka tvrdoglavo protivi, ali, dakako, vrijeme će je već podučiti. Muški svijet, jasno, rado poseže i za revolverom: neprilagođeni, šutljivi Mate, žrtva PTSS-a (PTSP-a, kako u nas radije vele), u nastupu očaja zbog smrti žene, u onoj krčmi pogreškom ubija tek osviještenu Ljubavnicu, a potom i sebe (dok je zapravo, u pijanstvu i svađi, htio ubiti Ljubavnika). Epilog nas vraća u bolničku sobu, gdje buđenje Spavačice i njezina briga za još jednu nesretnu djevojčicu zaključuje bajkoviti krug.

Svakojaki utjecaji miješaju se u ovoj melodrami, koju je Nenni Delmestre režirala uglavnom statično, u tonu koji je pretežito elegičan. Današnji post(post)modernizam omogućuje da u istome djelu zapazimo sudbinsku neizbježnost, koja uvjetuje i veže likove, a podrijetlom je iz grčke tragedije (kojom se Lada Kaštelan dugo i uspješno bavila), potom krležijansku vehementnost muško-ženskoga otvorenog dijaloga-sukoba, ibsenovske simbolističke naznake.

VRLO DOBAR ŽENSKI ANSAMBL

Žensko motrište, kao takvo, apsolutno je legitimno, i njemu se, po sebi, ne bi imalo što zamjeriti - ali, ono također otvara mogućnost opservacija o kojima je bilo riječi, za razliku od, primjerice, neangažiranoga (spolno neobilježena, koliko je to objektivno moguće), motrišta pisca, odnosno dramatičara (koji nije ni muško, ni žensko, već, u malome svijetu svoje drame, svevideće oko). U samoj predstavi ženski je dio ansambla (ako ostanemo pri toj podjeli) znatno bolje obavio svoj (veći) dio posla: Jelena Miholjević sjajno je kreirala vedrinu, neposrednost i fatalizam dalmatinske seljanke, Helena Buljan, Slavica Knežević, Anja Šovagović-Despot i Ksenija Pajić također su odlično realizirale skicozne portrete svojih zadanih likova, dok se stanovit trag nesigurnosti mogao prepoznati jedino u interpretaciji Ivane Bolanča (lik mlade, gnjevne Djevojke). Predrag Vušović (Otac pet kćeri) ponešto je pretjerao u karikaturalnosti, Janko Rakoš i Hrvoje Klobučar (Djevojčini prijatelji) bili su nedovoljno ili pak odveć artificijelno profilirani, dok su Filip Šovagović te, osobito, Boris Svrtan pogodili pravi registar u tumačenju svojih uloga (Ljubavnika, odnosno nesretnoga Mate). Scenografija Dinke Jeričević, kostimografija Irene Sušac te glazba Line Vengoechee ostale su unutar prosječnih parametara u tom produkcijskom rangu.

Lada Kaštelan, nedvojbeno, vrsna je dramska spisateljica: njezina Posljednja karika (1994) vjerojatno je jedna od najboljih drama devedesetih godina u nas. Teško je, dakle, tražiti da svakim svojim djelom dostigne istu ili približnu razinu. Prije sna, iako nije nezanimljiva drama, te općenito odaje visoku razinu dramskoga rukopisa, ipak ni u dosadašnjem opusu Lade Kaštelan ne može zauzeti bitnije mjesto, svjedočeći istodobno o stanovitom sužavanju njezine autorske perspektive. Dok autorica, zasigurno, posjeduje iznimni potencijal širenja svojih intelektualnih i dramaturških vizura i postupaka, te bi, možda, u tom smjeru trebala odrediti dalji rad.

Boris B. Hrovat