Za liturgiju i puk

Za liturgiju i puk

Divna Mrdeža Antonina, Davidova lira u versih harvackih: stih u psalmima hrvatskoga ranonovovjekovlja, Književni krug Split, 2004.

Disertacija Divne Mrdeža Antonina, posvećena stihu u psalmima hrvatske književnosti, izrasla je u vrlo atraktivnu, lijepo opremljenu i dobro organiziranu knjigu. Specijaliziranim versološkim analizama, autorica pripovijeda zanimljivu i poprilično napetu priču o hrvatskoj sudbini »toga, po nekima, najpoetičnijega dijela Biblije« (M. Tatarin). Usredotočena na hrvatske prijevode psalama izvan prijevoda Biblije, autorica je ponudila preglednu sliku o značenju tih zanosnih nabožnih pjesama u hrvatskoj književnosti. Elementi povijesti toga osobitoga oblika molitve asocijativno probijaju kroz podatke, tablice i bilješke, i tvore mozaik ili nešto poput puzzla, koji čitatelju omogućuje da s veseljem otkriva nove dijelove cjeline, prvu cjelovitu interpretaciju problema prevođenja psalama u hrvatskoj književnosti.

LJEPOTA PSALAMA

Poznato je da je Dante Alighieri s oduševljenjem govorio o ljepoti psalama, a koliko je bio opčinjen Davidovim pjesmama, govori i činjenica da ih je uvrstio u Božanstvenu komediju; Francesco Petrarca utjecao je na europske pjesnike svojim psalmima penitencijalima; psalme parafraziraju Pietro Aretino, Pietro Metastasio i Niccolň Tommaseo, a Nikola Jakšić, zadarski književnik talijanskoga jezičnoga izraza, višekratno ih je prevodio. Pjesnički psaltir potpisuje Jan Kochanowski; francuska književna povijest na istaknuto mjesto stavlja psalme Clémenta Marota; Lutherovi psalmi služili su kao predlošci crkvenim pjesmama. Vrhunce europskoga književnog baroka postigli su prepjevi Martina Opitza, a Milton je već kao petnaestogodišnjak parafrazirao dva psalma koja govore o slobodi.

Moderna književnost otkriva ljepotu psalama kao duhovnoga i književnoinspirativnoga vrela. Poljak Czeslav Milosz, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1980, objavio je 1979, nakon duga proučavanja hebrejskoga jezika, poljsku verziju psalama, koja je među stručnjacima ocijenjena divnom. Književnik Santucci, autor već jednog objavljenog prijevoda izabranih psalama, na poziv tadašnjega milanskoga nadbiskupa posvetio je pjesništvu psalama važno poglavlje u knjizi Poesia e preghiera nella Bibbia (1979).

PRIJEVODI I PREPJEVI

Psaltiri u hrvatskoj glagoljskoj pismenosti postoje od 10. ili 11. stoljeća kao ogranak moravsko-panonske slavenske crkvene pismenosti, odnosno kao dio ćirilo-metodske baštine nastale na prijevodima iz grčkoga jezika. Uz te crkvenoslavenske psaltire hrvatske tradicije u arhivima se nalaze podaci o ranom postojanju prijevoda psaltira na hrvatski narodni jezik (14. i 15. st.). Premda je prevođenje Psaltira i njegovih izabranih dijelova u hrvatskoj književnosti ranoga novoga vijeka prilično obilno i važno, ono dosad još nije bilo zabilježeno ni sustavno obrađeno. Divna Mrdeža Antonina daje njegov pregled, uredno složen katalog, od Sedam psalam pokornih u Vatikanskom hrvatskom molitveniku iz 14. i 15. stoljeća, preko psalama Marka Marulića, Mavra Vetranovića, Nikole Dimitrovića, Bartula Kašića, Ivana Gundulića, Stjepa Đurđevića, Ivana Bunića Vučića, Petra Kanavelića, Katarine Zrinske, Ignjata Đurđevića, Ivana Franatice Sorkočevića, Antuna Kanižlića, Antuna Ivanošića do Antuna Vrančića i njegove Arfe Davidove iz 1816, ali i mnogih drugih, ukupno 51 naslov prijevoda i parafraza psalama u hrvatskom ranonovovjekovlju.

Među najstarije psalme prevedene na hrvatski jezik ugledanjem u formu biblijskoga Psaltira broje se psalmi Vatikanskoga hrvatskoga molitvenika, a najstarije versificirane parafraze nalaze se među anonimnim pjesmaricama crkvene himnodije, većinom znatno starijega postanja od samih pjesmarica. Među autorskim prepjevima psalama na vodećem je starosnom mjestu psalam Marka Marulića: Marka Marulića stumačen’je psalma Miserere mei Deus, u Vartlu Petra Lucića. Izdvojena je i zanimljiva opsesija Antuna Kanižlića, koji na nekoliko različitih načina prevodi dva psalma, a da im se osnovno načelo ritmičnosti ne mijenja: najvjerojatnije je da je svaki put zagledao u različit predložak, odnosno molitvenik, a poznato je da se molitvenici sadržajno uglavnom naslanjaju jedni na druge.

Razlikujući prijevode i prepjeve, autorica uočava da su psalmi preneseni u vezani stih značili određen funkcionalni pomak u odnosu na psalme u biblijskom versetu: suzila im se uloga unutar liturgije, ali su ušli u puk popularnim napjevima. Obje skupine imaju sličnu praktičnu uporabu: u liturgiji se pjevaju jedni i drugi psalmi, i jedni su i drugi privatna molitva. No versificirani liturgijski psalmi mnogo su češće prekoračivali crkveni prag, jer su se jednostavniji napjevi rado pjevali i u drugim prigodama (pri radu i svečanostima). Oni pokazuju da se izborom metra nisu ugledali na ostalu religioznu poeziju, nego su se priklanjali suvremenim metričkim mijenama.

DOJMLJIVE ILUSTRACIJE

Uz temeljnu (formalnu) razliku prijevoda (pisanih u biblijskom versetu) i prepjeva (u vezanom stihu), u tekstu se razaznaju i neke podskupine: ideološkim razlazom u tumačenju psalama otvara se nova etapa u njihovoj recepciji. Riječ je o razdoblju reformacije i protureformacije, a među versificiranim parafrazama psalama na hrvatskom jeziku ima dakako i protestantskih. Takvi su psalmi gradišćanskoga Hrvata Grgura Mekinića. Autori dakle nisu bili pod utjecajem istih ideloloških poticaja, ali su radili u istovjetnu idejnom ozračju. O promjenama pod pritiskom ukusa svjedoče stihovi psalama Paskoja Primovića, koji se nije mogao oglušiti o nauk kršćanstva, što odbacuje kletvu i poziva na praštanje, ali ni iznevjeriti sadržaj izvornika, pa se odlučuje na ublažavanje osnovnoga dojma. Teze su potkrijepljene dojmljivim ilustracijama ovećega rukavca književne proizvodnje vjersko-utilitarne namjene. Osobito je privlačna čak dvaput prikazana kaligramska pjesma Ignjata Đurđevića iz Saltijera slovinskoga (1729) te ilustracija Vulgate iz 1637, koja s jedne strane ističe prosvijetljenoga Mojsija s njegovim kamenim zakonikom, a s druge strane kralja Davida i njegovu liru, po kojima je ova iznimna knjiga naslovljena.

Nije nimalo slučajno što se uvodne riječi autorice odnose na svetoga Augustina i njegove Ispovijesti, u kojima on piše o Davidovim pslamima. Sv. Augustina ističe također Đurđević u napomeni prvoga pokornoga psalma. Od Biblije do Đurđevićeva baroka 18. stoljeća, ali s čvrstom poveznicom u srednjovjekovlju, prenositelji psalama bili su svjedoci tradicije specifične obitelji tekstova, koja ima osobito mjesto u hrvatskoj književnosti pa autorica prije zaključka znakovito poručuje posljednjom rečenicom analize: »Oni su također i iskorak prema suvremenoj umjetničkoj književnosti.« Autorici i nakladniku - čestitke na izboru važne teme za hrvatsku povijest književnosti, kao i na njezinu više nego uspješnu predstavljanju široj čitateljskoj publici.

Cvijeta Pavlović