Za kućnu uporabu

Za kućnu uporabu

Mjestimice povijesno naglašeno netočan, taj je film ipak interpretacija povijesnoga štiva, prilagođen televizijskom mediju i kućnom obiteljskom gledanju, pa ga tako treba i prosuđivati

Povijesna je osobnost glasovitoga rimskog državnika Julija Cezara oduvijek nadahnjivala stvaraoce raznih umjetničkih disciplina, pa tako i narativnih. Ne mora nas stoga čuditi ni povelik broj djela koja je filmska umjetnost posvetila životopisu zacijelo najvažnijega vojskovođe i vladara prvoga stoljeća prije Krista. Tako i televizijska produkcija ne baš originalna naslova Julije Cezar, u redateljskoj izvedbi Ulija Edela prema scenarističkom predlošku Petera Prucea i Craiga Warnera, posvećuje pozornost većem dijelu Cezarova života, razdoblju od diktatorskih pokušaja Kornelija Sule, pa sve do glasovita atentata u rimskom Senatu.

Prikazivanje četrdesetak godina života i djelovanja Julija Cezara, i ne samo javnoga, nego i privatnog, zahtijevalo je i djelo većeg opsega, djelo epskih razmjera čije trajanje zamalo doseže puna tri sata. Nedvojbeno je, međutim, da toliko sveobuhvatna filmska građa nužno uvjetuje i znatnu stvaralačku disciplinu, ne tek u izmjeni naglašenih i nenaglašenih dijelova scenarističkoga predloška, nego i redateljevu promišljenu provedbu svih zanatskih sastojaka uz potrebno nadahnuće, da bi građa ostala zanimljiva tijekom čitava trajanja, odnosno da ne bi došlo do zamora u gledateljevoj percepciji. I upravo nerazmjer tih čimbenika doveo je do necjelovitosti sama pripovjednog tijeka filma. Struktura je filma, naime, epizodočna, obuhvaća i političko i akcijsko djelovanje središnjega junaka, ali melodramatski zadire i u njegov obiteljski život. Autori su nedvojbeno pokušali Cezara prikazati višeslojnim, obiteljskim čovjekom, koji svjestan svoga poslanja za dobrobit Rima još za života postaje legendarnim.

IMPERATIV GRANDIOZNOSTI

No, predložak je toga središnjeg junaka odveć suzdržan, a niz sporednih likova koji ne samo upotpunjuju sliku zbivanja nego i rasvjetljuju pojedine aspekte sama Julija Cezara ne uspijeva nadrasti razinu pukog arhetipa. Razloge tomu prije svega možemo iznaći u neprestanu pokušaju dosezanja grandioznosti postupaka likova i samih zbivanja. Ugođaj je filma neprestance između izrazito dramskog i melodramatičnog, s povremenim akcijskim dodirima, a u odnosu slikovnog i zvukovnog čimbenika filmskog medija bez poteškoća možemo ustvrditi da veći dio obuhvaća niz pokatkad nepotrebnih dijaloških segmenata, segmenata što su mogli poprimiti i slikovnu nadahnutost.

Dug je to, naime, zahtjevima televizijskoga medija, pa izbor planova, razrada scena i sekvenci naglašava bliže i srednje planove, na račun širih ili polutotala. Nerazmjer izmjene ritma kadriranja, uz naglašeno dijaloško s pretencioznim predznakom, uvjetuje i gledateljevo pomanjkanje recepcijske privlačivosti filmske građe. Primjereniji je to postupak za oblikovanje televizijskog mini-serijala, u kojem bi se prikrili nedostaci razvoja pripovijedanja, a redateljska provedba izazvala manje zamora.

Dakako, nije riječ o filmu bez određenih kvaliteta. O vještoj provedbi scenografskih i kostimografskih rješenja gotovo da i ne treba pisati, snimateljski rad seže od izrazito kolorističkog uprizorenja pa sve do izmjena tonskog u prikazima ratnih meteža, dok izvedba montažera ipak slijedi zahtjeve redatelja i medija, pa ne pridonosi ispravnom filmskom ritmu. Od glumačkih izvedbi valja istaknuti prokušanoga Richarda Harrisa u rutinskom, ali dojmljivu tumačenju diktatora Sule, Christopher Walken možda je odveć nezainteresirano ušao u tumačenje senatora Katona, dok odnosu političkih prijatelja, a zatim i suparnika Pompeja (Chris North) i Julija Cezara (Jeremy Sisto), nedostaje i više napetosti, a i u tumačenju je središnjega junaka uzmanjkalo karizmatičnosti.

Mjestimice povijesno naglašeno netočan, taj je film ipak interpretacija povijesnoga štiva, prilagođen televizijskom mediju i kućnom obiteljskom gledanju, pa ga tako treba i prosuđivati.

Tomislav Čegir