URBANE GESTE

URBANE GESTE

U sklopu recentne umjetničko-kulturne panorame pedesetih godina izložene u Meštrovićevu paviljonu jasno su definirani obrisi i temeljne značajke arhitekture i urbanizma tog plodnog i izazovnog razdoblja, presudna za razvoj hrvatskih umjetničkih kretanja druge polovice prošloga stoljeća

Imperativ sveobuhvatne obnove i ubrzane industrijalizacije ratom porušene zemlje te premise novoga društvenog uređenja rezultirali su intenzivnom izgradnjom i novom društvenom ulogom arhitekture. Vođeni socijalnim zahtjevima i etičkim načelima oblikovanja humanijega životnog i radnog okoliša hrvatski su arhitekti na krilima netom izborene slobode umjetničkog eksperimenta u pedesetim (i šezdesetim) godinama ostvarili fantastičan modernistički projekt, koji je svojim oblikovnim značajkama sukladan globalno rasprostranjenom modernističkom idiomu, a vrsnoćom dosega al pari remek-djelima svjetskih majstora.

KOLEKTIVNO STANOVANJE

Novo vrijeme i novi društveni poredak tražili su potvrdu primarno u arhitekturi i oblikovanju gradova, izražavajući se novim oblicima i programskim zadaćama. Udarničkim poletom u kratkom razdoblju podignuto je tisuće stanova u zgradama kolektivnog stanovanja, tvornice i industrijski pogoni, znanstveni instituti i obrazovne ustanove, bolnice i zdravstvene stanice, domovi kulture i sportsko-rekreativni centri, sajmovi i izložbeni paviljoni, cijela naselja i gradske četvrti. Kolosalan graditeljski pothvat realiziran je mahom u novim gradskim zonama na nekadašnjim praznim ledinama, gdje se gradilo ab ovo dosljedno na postulatima novog urbanizma CIAM-a, ali nisu izostale ni interpolacije u stare gradske jezgre i postojeće urbane teksture. Upravo su na temi interpolacije nastala vrijedna ostvarenja pedesetih, koja svjedoče o kreativnoj i kritičkoj primjeni postulata moderne arhitekture u lokalnim prilikama.

Ako je prema definiciji interpolacija uklapanje u neki zatečeni kontekst, onda općenito možemo svaku arhitektonsku realizaciju smatrati interpolacijom, bez obzira ugrađuje li se ona u urbani ili prirodni krajolik. No obično se pod interpolacijom u užem smislu pretpostavlja uklapanje nove građevine u pretežno dovršeno gradsko tkivo, pri čemu između dvaju ekstrema - mimikrične prilagodbe zatečenom i sučeljavanja novog i starog na principu kontrasta, postoji bezbroj varijacija. Osobno sam pristalica smjelijega pristupa koji ne preslikava postojeće, nego suvremenim jezikom uspostavlja suptilniju komunikaciju s (povijesnim) kontekstom u koji se ugrađuje, o čemu svjedoče brojni uspješni primjeri interpolacija u hrvatskim gradovima, napose u teksturi zagrebačkoga Donjeg grada, što je predmet interesa ovoga teksta.

POSVETA TRADICIJSKOM GRADITELJSTVU

Interpolacija kao važna arhitektonska tema međuodnosa starog i novog afirmirana je u tridesetim godinama prošloga stoljeća, u razdoblju tzv. hrvatske međuratne moderne arhitekture. Od uistinu brojnih zagrebačkih primjera toga vremena spomenimo tek palaču Napretkove zadruge na južnom uglu Gajeve i Bogovićeve ulice. Planićeva uglovnica iznimna je kako po originalnom tlocrtnom rješenju tako i po maestralnoj kompoziciji masa kojom nastavlja ulični potez što organički izrasta u uglovni vertikalni akcent. Izvorna boja fasade modre galice, koju nažalost nisu pogodili pri posljednjem osvježavanju, jedna je od najduhovitijih posveta tradicijskom graditeljstvu.

Planić, Denzler, Ulrich, Ibler, Haberle i drugi majstori tridesetih posijali su sjeme koje je rodilo ništa manje inovativnim ostvarenjima u kasnijim desetljećima. Preko puta Planićeve uglovnice u Gajevoj ulici stoji uspješnica iz osamdesetih, hotel Dubrovnik II arhitekata Ines i Nikole Filipovića, koja uklapanje rješava kasnomodernističkom staklenom opnom što zrcali nebo i okoliš. Pogled sa Cvjetnoga trga na njezino stakleno pročelje jedna je od najljepših donjogradskih vizura. U istom kasnomodernističkom izričaju, uz uporabu reflektirajućeg stakla na fasadi, karakterističnu zagrebačku zadaću uglovnice podjednako kreativno rješava i Šosterič objektom Elektre u ulici Kršnjavoga, koja je servisni, pogonski sadržaj pretvorila u izrazito gradotvornu arhitekturu, za razliku od susjednog hotela (nekadašnjega Intercontinentala), koji djeluje agresivno protiv teksture grada.

ANTOLOGIJSKA OSTVARENJA

Od interpolacija iz pedesetih izdvojio bih tri antologijska ostvarenja: stambenu zgradu na Svačićevu trgu (1953) Drage Galića, Turinin Centar za zaštitu majki i djece u Klaićevoj ulici (1956) te Vitićev stambeni blok Laginjina-Vojnovićeva (1958-62), koji nas uvodi u jednako kreativno razdoblje šezdesetih.

Galićeva stambena uglovnica zahtjevnu zadaću uklapanja u donjogradsku urbanu strukturu postiže suvremenim izričajem, ali bez agresivna ekscesa, afirmirajući matricu grada devetnaestog stoljeća. Precizna detalja, izbalansiranih proporcija, fasadnoga rješenja koje je znatan pomak u karakteru modernističkoga pročelja i suptilnog nastavljanja na susjedne objekte, ta kuća paradigmatsko je ostvarenje s temom interpolacije.

Vladimir Turina, nažalost, premalo je gradio, uostalom kao i Galić, ali ipak je ostvario tri remek-djela: futuristički projekt Kombiniranoga plivališta na riječkoj Delti (1949), konstruktivistički Dinamov stadion u Zagrebu (1946-54), nepovratno uništen brojnim dogradnjama, te antologijsku interpolaciju u Klaićevoj, koja problem uklapanja rješava metodom kontrasta, ali ne na način koji viče i bode oči, nego kompleksnim i višeznačnim odnosom starog i novog. Elegantni jednokatni volumen, diskretno impostiran uz Fisherovu Dječju bolnicu, jukstaponira vertikalno raščlanjenoj i ornamentiranoj secesijskoj arhitekturi modernistički vokabular čistih ploha i horizontalnog volumena, apostrofirajući jedinstvenost urbanističkog situiranja bolnice unutar jednoobrazne blokovske strukture.

Vitićev stambeni blok neočekivanim urbanističkim rješenjem sa skverom na uglu umjesto očekivane uglovnice, koju ipak realizira vertikalnim volumenom u translatiranom dodiru dvaju uličnih poteza, istodobno potvrđuje i distordira donjogradsku matricu. Snažnu urbanu gestu naglašava dinamična arhitektonska kompozicija s maestralnim višebojnim pročeljem iznimne likovnosti kao odmjerenim kreativnim izljevom autorova mediteranskoga temperamenta.

Vitićev stambeni sklop u Laginjinoj u zajedništvu s obližnjom Krstulovićevom interpolacijom i Kinclovom stambenom zgradom na početku Petrove čine bermudski trokut zagrebačke moderne arhitekture, u kojem se sa čuđenjem i neskrivenim udivljenjem izgube svi strani arhitekti koje vodimo u arhitektonski sightseeing, potvrđujući nam iznimne domete naše moderne arhitektonske baštine, koja zavređuju obnovu i pravu prezentaciju svijetu.

Vinko Penezić