U žrvnju Stravinskoga

U žrvnju Stravinskoga

Faričeva koreografija vrlo je plesna i muzikalna, i čista u ovladavanju prostora. Pokret se isprepleće i nadopunjuje s glazbom, ne popuštajući, ne predajući se

Studio za suvremeni ples najstariji je aktivni ansambl suvremenoga plesa, koji kontinuirano djeluje od 1962. Kako su se mijenjali umjetnički voditelji, tako su se mijenjali i autorski rukopisi i pristupi tzv. suvremenom plesu, no ono što je ostalo nepromijenjeno ime je i status institucije - istina bez vlastita prostora i osigurane scene - ali ipak koliko-toliko osigurane egzistencije. Studio je stoga stanoviti mainstream suvremene hrvatske plesne scene i od njega se očekuju veće predstave, što se zapravo već dulje vrijeme nije dogodilo. Nešto u općem stanju depresije zbog sve težeg dobivanja scenskog prostora, nešto zbog generacijskoga nesklada među plesačima.

Slovenski koreograf Matjaž Farič dobro je poznat u domaćim krugovima, jer je više puta gostovao u Zagrebu, a sa Studijem je 1995. postavio predstavu Stravinski i ja, što je bio velik uspjeh, i jedan od važnijih projekata ansambla uopće. Ponovni izbor Fariča kao koreografa, i Stravinskog kao glazbenog nadahnuća, pokazao se pravim izborom i odlično iskorištenom prilikom.

Farič ogoljuje scenu: nema zastora ni ulica, u kojima se može nestati i načas sakriti. Nema čak ni plesnoga poda. Jedina je intervencija riječ teatar napisana na sceni dugim linijama samoljepive trake. Svjetlo (Branko Cvjetičanin) u prvom je dijelu jako, radno, čak je i publika osvijetljena. Tako je mjesto i vrijeme žrtvenog rituala, kazalište, posve demistificirano i određeno. Svih jedanaestero plesača: Branko Banković, Irene Belić, Dina Ekštajn, Ana Genzić, Pavle Heidler, Ana Jurić, Zvonimir Kvesić, Ivana Miletić-Piškor, Ana Mrak, Martina Nevistić i Bosiljka Vujović-Mažuran, ulaze u prostor, ali se drže zida, dakle opkoljavaju prostor, grupiraju se na rubu i čekaju, nejednako spremni i odlučni za čin. Kostim (Doris Kristić) je taman, jednostavan, s razlikom spola (suknja, hlače) i djeluje radno. Neodlučnost iščekivanja prekida djevojka, fascinantna Ana Mrak. (Novo ime na zagrebačkoj sceni, potekla iz varaždinskoga plesnog kruga, a zatim studirala u Salzburgu, nedvojbeno je pravo otkriće.) Prisutna, snažna, a krhka, mala figura koja plijeni pozornost. Ona je predodređena za žrtvu, možda zato što je prva, što je dovoljno hrabra ući u otvoreni, osvijetljeni prostor i sama se izložiti. Ona pokreće ritual u tišini, u središtu, mekanih kretnji ruku, u nekoj svojoj mantri, sigurna u ono što čini.

BEZ SAMILOSTI

I onda kreću svi u žrvanj Stravinskoga. Svaki pokrenut nekom svojom motivacijom, koja probija kao osobna crta, kvaliteta pokreta u trenucima u kojima je to moguće, gdje nisu svi zahuktala, odlično uigrana ekipa. Neki su karakteri očitiji, poput nesigurnosti i bojažljivosti mladoga Heidlera, koji više puta ignoriran ili čak odgurnut od kolega češće odustaje i dulje mu treba za nov pokušaj. Ili odlučnosti Vujović-Mažuran, najstarije plesačice, da izdrži, da i dalje pleše, što je, pokrenuto iz najdublje nutrine, preraslo u iznimnu, zadivljujuću snagu. Ili lirske digresije Ekštajnove, koja ne trenutak otplovi u potrazi za visinama, višim značenjima i smislu ubojitoga tempa koji iza njezinih leđa ne jenjava i borbe koja ne prestaje. Dojmljiv je i težak ulazak Zage Živković, nekada sjajne plesačice, koreografkinje i dugogodišnje voditeljice ansambla, ostarjele i krupne u debelom krznenom kaputu, koja se diže iz publike i polagano, pažljivo promatrajući obiđe unutarnjim rubom scene. Kao neka mješavina kontrole i prijetnje, i sjete. (Kao da sve to nije i ona više puta prošla, pa moraju i oni, ako se već žele baviti plesom...)

Faričeva koreografija vrlo je plesna i muzikalna, i čista u ovladavanju prostora. Pokret se isprepleće i nadopunjuje s glazbom, ne popuštajući, ne predajući se. Plesači trče, trče, skaču i padaju, grupiraju se i razilaze, individualno se noseći s postavljenim zadacima. Na trenutak pronađu zajednički interes, ali kad si zasmetaju, nema samilosti. Tko ostane bez daha, izlazi van, ali i to vani je scena. Neki prate što se događa na sceni, drugi okreću leđa, naslonjeni na zid traže u sebi motivaciju, pa se vraćaju u okrutni obred iz kojega se rađa - teatar.

(Nije li to žrtvovanje odabranoga drugog - da bi se zaštitilo sebe, perfidna igra svakodnevice? Npr. micanje onoga tko se u jednom trenutku odlučio za savjest umjesto karijeru, i time prekinuo pravila igre? Poput mladih zagrebačkih balerina kojima se jednostavno ne produljuje ugovor, jer su na sudu svjedočile istinu?)

Krug postaje spirala, plesači se grupiraju bacajući se u hrpe, ponovo trče, sve je očitije tko je izabran za žrtvu. Njezinim tijelom sve više manipuliraju, sve je manje njezino, bacaju je, prenose, dodaju. Kraj glazbe poput reza završava obred, predstavu, život. Grupa se povlači, ona pada teško, konačno, u tišinu i mrak.

Jedna manje. Tko je sljedeći?

Maja Đurinović