Tek pristojna zabava

Tek pristojna zabava

Margareta Klobučar pokazala je punu ljepotu prekrasna, njegovana glasa i scensku pouzdanost, u ulozi živahne Barunice

Nova sezona Opere u Grazu počela je premijerom Beethovenova Fidelija. Dan poslije izvedena je i druga premijera, Zvjerokradica, ili Zov prirode Alberta Lortzinga. Riječ je o prilično nepoznatoj komičnoj operi s mnogo elemenata Singspiela. Unatoč tome što je djelo nepoznato, publika ga ne odbacuje, nego pokazuje veliko zanimanje jer je općenito senzbilizirana za djela vlastite kulturne baštine i kulturnoga kruga kojemu pripada, u ovome slučaju njemačke glazbe.

Albert Lortzing bio je vodeći njemački skladatelj komičnih opera 19. stoljeća. Bio je izraziti kazališni praktičar - glumac, pjevač, redatelj, dirigent, glazbenik u orkestru, i kao takav imao je razvijen smisao i osjećaj za scenu i njezine zakonitosti. Kao skladatelj bio je uglavnom samouk, ali je razvio vještinu orkestracije i harmonizacije. Imao je urođeni dar za lakoću melodija. Sa šarmom je izražavao lakoću glazbe, koja, unatoč neskrivenu utjecaju drugih skladatelja i prihvaćanju popularnih oblika, nikada nije plitka.

Lortzing je spretno razvio jošjednu vještinu, prilagođavanja postojećih dramskih komada za vlastita operna libreta. Tako je nastala i opera Zvjerokradica, adaptacijom komedije Augusta von Kotzebuea, u kojoj je nastupao kao glumac. Iz ponešto oštra predloška stvorio je dobroćudnu glazbenu komediju. U njezinu uvertiru kao efekt uključio je pucanj iz pištolja, a najpoznatiji ulomak je tzv. biljarski kvintet u drugom činu, gdje se važan prizor odigrava oko biljarskoga stola s dramskim i glazbenim uzletima. U operi gotovo i nema prave, velike arije, ali ima mnogo višepjeva koji traže mocartovski gracilnu povezanost s muziciranjem orkestra. Tu je i očaravajući zbor lovaca, u duhu blizak Weberovu Strijelcu vilenjaku, ali glazbeno potpuno drukčiji.

VEDRINA I LEŽERNOST

Redatelj Michael Schilhan, uz pomoćkostimografkinje Michaele Mayer-Michnay i scenografkinje Mignon Ritter, podcrtao je komične i duhovite situacije te s mjerom unio dosjetke, izrazivši vedrinu i ležernost te igraće opere, koja, unatoč tome, traži ozbiljno shvaćenu glazbenu izvedbu. Zasigurno bi se u tri njezina čina našlo toga što bi se moglo izbaciti, preskočiti, skratiti, ali to nikomu ne pada na pamet, jer se u zemljama njemačkoga govornog područja nitko ne boji duljine kazališne predstave.

Zaplet nastaje oko udaje sestre grofa Eberbacha, barunice Freimann, za brata njegove supruge Grofice, baruna Kronthala. Barunica i njezina sobarica Nanetta spuštaju se na grofovo imanje preodjevene u studente-padobrance, da bi se barunica kao tobožnji student preodjenula u nevjestu školnika Baculusa Greticu, kako bi izbliza mogla bolje proučiti svog odabranika. Na kraju se ispostavlja da Baculus nije zvjerokradica jer nije ustrijelio grofova jelena kao što se mislilo, nego vlastita magarca! U sve je uključen i prizor Grofičina čitanja Sofokla kao Lortzingov satirički žalac onodobnoj pošasti obožavanja svega što je grčko.

Ansambl opere u Grazu, solisti, zbor i orkestar, predvođeni muzikalnim i preciznim dirigentom Karelom Markom Chichonom, ostvario je Zvjerokradicu onako kakvo to djelo jest, pitko i zabavno, ne odvećdubokoumno, ali profesionalno zahtjevno. Uspjeh je potvrdila više nego zadovoljna publika.

Struktura djela ne pruža nikomu u solističkom ansamblu prigodu da se posebno istakne, jer svi moraju biti ujednačeni i disati zajedno. Najviše simpatija izaziva lik uboga, nevino optužena školnika Baculusa u toploj interpretaciji basa Wilfrieda Zelinke. Grof Eberbach u tumačenju mladoga lirskog baritona Alexandra Puhrera kao da slijedi uzor svoga prethodnika, Mozartova Grofa u Figarovu piru. Htio bi biti silnik, ali mu to ne polazi za rukom. Mnogo šarma scenske igre iskazali su mezzosopranistica Sonja Borowski-Tudor kao Grofica, sopranistica Fran Lubahn kao Nanetta, mlada debitantica sopranistica Dorit Machatsch kao Gretica i bas Götz Zemann kao dvorski meštar Pankratius.

Nama je posebno zanimljiva i u Hrvatskoj gotovo nepoznata mlada sopranistica Margareta Klobučar u ulozi barunice Freimann. Margareta Klobučar počela je učiti pjevanje u rodnom Sisku. Na visoko glazbeno školovanje otišla je u Beč. Nastupala je u Beču i Bregenzu. U Zagrebačkoj operi gostovala je samo dva puta, kao Traviata i Kraljica noći. Od 2001. solistica je Gradečke opere, gdje pjeva repertoar lirskog soprana, između ostalih uloga, Serpettu, Adinu, Norinu, Laurettu. Bila je izvrsna Adela u Šišmišu. Pokazala je punu ljepotu prekrasna, njegovana glasa i scensku pouzdanost, u ulozi živahne Barunice. Na predstojećoj premijeri Straussova Kavalira s ružom u Grazu u veljači očekuje je uloga Sofije, što će biti velika prilika za dodatnu afirmaciju.

Davor Schopf